-Preveo sa ruskog: VOJIN PERUNIČIĆ

Popularna dječija brojalica u Rusiju „Na zlatnom tremu su sjedjeli: car, carević, kralj, kraljević, obućar i krojač. A ko ćeš ti da budeš?“ – dosta tačno i sažeto prikazuje taj istorijski period. Na zlatnom tremu Ruske imperije, t.j. oko samog prestola, poslije smrti Petra Velikog, okupilo se veoma šaroliko i raznorodno društvo. Predstavnici starih boljarskih i plemićkih porodica našli su se jedni pored drugih sa dojučerašnjim nižim slojevima društva, koji su uspjeli da se popnu do vrha uz Petrovu saglasnost i dopuštanje i uz pomoć „gospodina slučaja“. Zajedno sa pravim stvaraocima, koje je vaspitavao Petar, na tom istom tremu našli su se i loši ljudi u dosta velikom broju, koji su živjeli u izobilju, a to je uvijek bio neizbježni pratilac istorijskih bura.
Tu oko ruskog prestola je bilo i mnogo stranaca sa plemićkim titulama, čije je porijeklo bilo takođe sumnjivo, kao i porijeklo „novih Rusa“, koji su bili proizvod Petrove reforme. Među ovim malo ili napola porusenim došljacima možemo primijetiti kako pametne ljude, tako i avanturiste, otprilike u istoj proporciji kao što su bili i pravi Rusi.
Stepen odanosti svih tih stranaca Rusiji je takođe bio različit. Neko se osjećao kao plaćenik i zavisio je samo od sopstvenog novčanika. Neko je smatrao sebe ruskim službenikom, a zapravo je nastavljao da izvršava naređenja prethodnih gazda iz inostranstva. Neki su stvarno bili odani Petru, ali nijesu osjećali da imaju obavezu prema njegovim naslednicima i zato su se kolebali u izboru novog pokrovitelja. A neki su, očarani Petrovom genijalnošću i grandioznim djelom, pošto su se našli u Rusiji, časnije služili zemlji od mnogih autohtonih Rusa i iskrenije je poštovali i priznavali kao svoju drugu domovinu.
Ta raznolika i višejezična grupa stranaca, koja je na ovaj ili onaj način vezala svoj živote za Ruse, nije mogla da isključi sebe i ne učestvuje u donošenju odluke ko će da sjede na ruski presto poslije Petra. Pretedent koji je najbolje odgovarao za prestolonaslednika, u situaciji pravnog vakuuma, budući da je Petar umro, a nije odredio svoga naslednika, i za najbliže Petrove ratne drugove na čelu sa Menšikovom i za strance, bila je careva udovica Katarina Aleksejevna, kojoj je bilo ime Marta, kćerka litvanskog seljaka Samuila Skavronskog. Bivša protestantkinja, kad je pokrštena i primila pravoslavnu vjeru, dobila je novo ime i patronim Aleksejevna od „krsnog oca“– svog pastorka carevića Alekseja.
Međutim, interesantno je da su se za Katarinu sasvim jasno opredijelili ne samo Petrovi gvardejci, nego i evropske vlasti i stranci koji su živjeli u Rusiji. Istoričar Kazimir Vališevski, Poljak francuskog duha, u knjizi „Petrovi naslednici“ piše o odlučujućem momentu borbe za Petrovog naslednika.
„Niko ništa nije imao pripremljeno. Nije bilo nikakvog organizovanja prije toga. Samo je Katarina imala na raspolaganju realna sredstva. Nju su takođe podržavali svi stranci, jer su se plašili povratka na staru moskovsku tradiciju. Za nju su takođe bili u svim ministarstvima, gdje su stranci bili u većini. Na njenoj strani je bio Sinod, koji je Petar preuredio, kao i Petrovi najenergičniji i najuticajniji pomagači.”
To jest, birajući između dojučerašnje pralje i Petrovog unuka, u čijim je žilama tekla carska krv i krv princeze Sofije Šarlote Volfenbutelske, Zapad je tada smatrao svrsishodnijom toliko cijenjenu geneologiju. Vališevski je veoma jasno ukazao na te razloge, rekavši: „Stranci su se plašili povratka na staru moskovsku tradiciju.”
U svojim prognozama Zapad nije mnogo pogriješio. Katarina i Menšikov, u čijim je rukama bila skoncentrisana cijela realna vlast, nijesu ozbiljno pomjerili zemlju naprijed, već su čak malo skrenuli s puta Petrovih reformi. Petar je visoko cijenio Senat, a Menšikov ga je, zbog ličnih interesa, potčinio maloj grupi ljudi – Vrhovnom tajnom savjetu. Nova vlast se 1727.godine odrekla još jednog Petrovog djela, ukinula je gradsku samoupravu. Gubernatori su ponovo uzeli dizgine u ruke i preuzeli upravljanje gradovima. Zato je, prema planu reformatora, bila upućena morska ekspedicija, predvođena kapetanom Beringom da odgonetne pitanje, koje je Petra toliko interesovalo, da li je Azija povezana sa Sjevernom Amerikom. Godine 1726. je otvorena Akademija nauka, koja je takođe plod Petrovih napora i provedeno je niz drugih drugostepenih promjena koje je zamislio reformator.
Katarina se rijetko kad miješala u državničke poslove, iako je imala jak karakter, koji joj je omogućavao da sačuva prisebnost čak i u ekstremnim situacijama. Ipak, bez obzira na takvu čvrstinu karaktera, Katarina se ni poslije Petrove smrti nije osjećala toliko caricom velike države, koliko domaćicom; u državne poslove se nije miješala, jer je skoro za sve imala povjerenja u Menšikova.
Glavnim svojim zadatkom, sa pozicije vrha vlasti, knez je smatrao da treba riješiti pitanje naslednika, a ne pitanje nastavka reformi. Sin carevića Alekseja, dječak Petar, bio je u očima većine Rusa glavni pretedent za carski presto, jer je Katarina bila samo privremeno rješenje problema. Petra nijesu prihvatali starovjerci, jer je on bio rođen u braku sa strankinjom i zato joj je pravoslavna crkva službeno dala utočište.
(NASTAVIĆE SE)