-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

U Beogradu se oslonio, prije svega, na Dobricu Ćosića, potom na Žiku Stojkovića i Antonija Isakovića. A onda i na Matiju Bećkovića, Tanasija Mladenovića, Stevana Raičkovića, Miću Popovića... U Sarajevu se oslanja na pomoć ponekog prijatelja – za knjigu, na podatke iz arhiva, naravno starih, turskih vremena. Derviš Sušić je jedan od tih. U Bosni se sa posebnom pažnjom procjenjuje svaka njegova riječ. „Svjetlost” odbija da štampa „Ostrvo”. Primjedbe su bile na dva poglavlja, i to političke prirode: „Treba li da umre stari mandarin”, „Tuđa zemlja tuga je golema”. Televizija Sarajevo pripremljenu emisiju o Meši Selimoviću odgađa – do daljeg. A bila je najavljena. I pored svih muka i nevolja, držao se dostojanstveno.
Krajem novembra 1975. godine Meša je operisan na Hirurškoj klinici Vojnomedicinske akademije zbog krvarenja iz crevnog trakta. Iz Hirurške klinike premješten je na Urgentno odjeljenje, a potom je prenijet na A odjeljenje Hirurgije. Operisao ga je prof. dr Isidor Papo, a o njegovom zdravlju brinuli su i prof. dr Mioljub Kičić, dr Aleksandar Matunović i dr Aleksandar Milošević.
Krajem oktobra 1976. godine prebačen je na A odjeljenje Klinike za unutrašnje bolesti Vojnomedicinske akademije na liječenje (povišen krvni pritisak, hipertenzivna kriza, oduzetost lijeve strane tijela, suženje krvnih sudova nogu, generalizovana arterioskleroza). Poslije 82 dana liječenja, 19. januara 1977. godine otpušten je sa ove klinike.
U svom lijepom, prostranom stanu, okružen je slikama dragih slikara (Berbera, Milića od Mačve, Miće Popovića, Ismeta Mujezinovića, Ibrahima Ljubovića...). Darkinom pažnjom i đakonijama. Već početkom februara ponovo mu je pozlilo. Prebačen je na Urgentno odjeljenje Klinike za unutrašnje bolesti VMA, a potom na A odjeljenje iste klinike, gdje će ostati do 6. juna (114 dana). Ljekari su konstatovali: povišen krvni pritisak, hipertenzijalna kriza, djelimična oduzetost lijeve strane tijela. U bolnici na običnom papiru, negdje blizu ponoći, piše svoju oporuku. Naravno, u ovom testamentu Meša raspoređuje novce, imovinu, autorska prava na Darku i svoje dvije kćerke rođene sa njom u braku. Svoju kćerku iz prvog braka nije pominjao.
A on sam više ne može da čita. Mogao je da gleda televiziju, ali je jedva pogledom ili blagim osmijehom pokazivao svoje raspoloženje. Darka mu je čitala ne samo novine i revije, već i knjige, časopise, sve ono što ga je zanimalo. Satima.
Strpljivo je ćutao. Bio je blagost jedna – nije kinjio ukućane, kako to obično bolesnici čine. Prijatelji su ga, na smjenu, obilazili redovno. Lijeva strana tijela bila mu je oduzeta. Stanje zdravlja se iz dana u dan 1982. godine pogoršavalo. Želio je da kraj dočeka u svom domu. Bio je 11. jul 1982. godine, topao dan, nesnosna vrućina. Nešto poslije 22 časa, na osmom spratu, u Jovanovoj 39, umro je Meša Selimović.
Dok je gledao na televiziji prenos fudbalske utakmice Italija–Savezna Republika Njemačka, pozlilo mu je; ljekar je odmah došao i konstatovao smrt. Prvi je vijest objavio Radio Beograd u svojoj jutarnjoj informativnoj emisiji, 12. jula 1982. godine. I dok su novine opširno pisale o odlasku velikog pisca, u piščevom domu nastaje prava drama: uprava groblja neće da preuzme posmrtne ostatke, jer Bosna traži da bude sahranjen u Tuzli. Porodica želi da ispuni amanet Mešin – da vječno počiva u Beogradu. Natezanja su trajala cio dan i noć.
Ipak, 14. jula u 14 časova Meša Selimović je sahranjen u Aleji zaslužnih građana Beograda na Novom groblju. U ime naroda Tuzle oprostio se Dušan Tepović, predsjednik opštine, u ime Srpske akademije nauka i umjetnosti predsjednik Dušan Kanazir, a u ime grada Beograda Dejan Milovanović, predsjednik Gradske konferencije Socijalističkog saveza. U ime Saveza književnika Jugoslavije govorio je pjesnik, esejista i poznati pisac Boško Petrović, dok se Matija Bećković oprostio u ime prijatelja i porodice: „Mi imamo leleka i tužbalica za čobanima i đacima, za ratarima i ratnicima, ali nemamo za mudracima... Već sedam godina se tvoji prijatelji opraštaju od tebe... Svom si se životu osvetio i sebe zamijenio svojim nesmrtnim djelom... Poturio si veliko breme i konačno se odmorio. Već dva dana si spokojniji nego već poodavno. Kada bismo se sahranjivali uspravno, ti bi bio jedan od prvih koji je to zaslužio...”
I da su Mešu sahranili upravo ovako kako je pjesnik rekao – uspravno – on bi bio viši za glavu od drugih kao što je to rečeno na početku ove priče. Sahranjen je pored dragih mu pisaca: Skendera Kulenovića i Miloša Crnjanskog. Bilo je to poslednje putovanje, poslednje svođenje računa sa životom pisca koji je, osim pišući, vodio i bespoštednu bitku za svoju biografiju.
(KRAJ)