-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Čitajući knjigu Radovana Samardžića „Mehmed-paša Sokolović“, Selimović dobija želju da napiše roman o velikom veziru. I, novi obrt u raspoloženju: na pitanje reportera „Politike ekspres“, 29. maja 1972, da li će ostati u Sarajevu, odgovara: „Vjerovatno. A možda odem u Crnu Goru. Volim Crnu Goru. Mislim da je to najljepši kraj na svijetu. Možda zato što su moji porijeklom Crnogorci, od Nikšića. Impresionira me ta neponovljiva priroda. Želio bih da živim tamo, na primorju, u Herceg Novom...“
Objavljeno je i drugo izdanje Sabranih djela Meše Selimovića. Na pitanje novinara „Oslobođenja“ – šta radi, kaže: „To je rukopis koji sam jednostavno nazvao ‚‘Sjećanja‘‘. Radim to po ideji profesorice Razije Lagumdžije. Biće to knjiga za školsku lektiru iz tri dijela – izbor iz kritika o mojim djelima, izbor iz pisama čitalaca i moja sjećanja. Upravo završavam rukopis...“
Novine su 27. juna 1972. godine objavile vijest: „Meša Selimović odlazi u penziju. Radnički savjet Izdavačkog-knjižarskog preduzeća ‚Svjetlost‘ iz Sarajeva za generalnog direktora izabrao je dotadašnjeg zamjenika Abdulaha Jesenkovića, a za glavnog urednika Miodraga Bogićevića, književnog kritičara. Dosadašnji direktor Vladimir Knor i glavni urednik Meša Selimović odlaze u penziju“. I novi sukobi sa sredinom. Odbio je da da ostavku na članstvo u Glavnom odboru „Srpske književne zadruge“ i da se distancira od njene aktivnosti koju je političko rukovodstvo Srbije osudilo. Na pomolu je konačan razlaz sa Bosnom.
U martu 1973. godine pakuje stvari. U Brusa-bezistanu, na Baščaršiji, šetajući sa Darkom srijeće nekoliko prijatelja pisaca. Kaže: „Ja večeras putujem i nikad se više u ovaj grad neću vratiti...“ Popio je kafu i onako žureći dobacio: „Ne zamjerite, ne zamjerite...“ Rezigniran dolazi na željezničku stanicu, na večernji voz za Beograd. Na ispraćaju: Risto Trifković, Anđelko Vuletić, Tanja Dugonjić, Željko Marjanović sa suprugom...
Evo i glavnog svjedoka – Dobrice Ćosića, koji u svome dnevniku, koji prilježno vodi, kao pravo svjedočanstvo jednog bogatog života, opisuje taj Mešin dolazak u prestonicu Jugoslavije: „Došao je s Darkom da stanuje kod nas dok ne dobije stan, dajući nam priliku da im uzvratimo gostoprimstvo koje su nam ukazali pretprošle godine, čime je Meša, uz prijateljstvo demonstrirao i političku solidarnost sa mnom. Bila je to meni izuzetno značajna podrška. Slijedilo je njegovo izvanredno držanje u krizi „Srpske književne zadruge“, pa pisma CK Saveza komunista Bosne i Hercegovine i Josipu Vrhovcu, hrvatskom komunističkom funkcioneru, u kojima je branio Zadrugu i mene od partijskih optužbi za nacionalizam. Preko Gileta Đurića zamolio sam Branka Pešića da pronađe Meši stan. Branko je obećao da će to da uradi. On je čovjek koji razumije od kolikog je značaja da Beograd lijepo primi Mešu Selimovića... Spasao se i provincijske zlobe i pakosti sredine, panjkanja i klevetanja malih i nemoćnih pisaca, ideologa i birokrata, koji nijesu mogli da podnesu velikog pisca pa su ga kaznili mržnjom i zavišću...“
U novom staništu u Beogradu na osmom spratu, u Jovanovoj 39, odmah iznad pijace – osjećao se spokojno, samouvjereno, pa čak i srećno. Patio je jedino zbog nevolja u koje je brat Teufik opet zapao. Patio je i tu svoju patnju krio. Najbližim prijateljima govorio je: „Pročitajte ‚‘Kuran‘‘, sve ćete životne mudrosti naći u toj knjizi...“ Ponaša se kao čovjek velikog životnog iskustva. Nije zračio erudicijom, ni obrazovanjem – već poštenjem.
Redakciji „Politike“ 12. juna 1973. godine piše: „U posljednje vrijeme sve su češće političke osude knjige Predraga Palavestre ‚‘Poslijeratna srpska književnost 1945–1970‘‘. Ništa ne pitajući pisce o kojima je riječ, zamjera se Palavestri što je neke bosanske književnike unio u srpsku književnost, kao da ih je od nekog preoteo i kao da je to učinio na svoju ruku. Kako je pomenuo i moje ime, dužan sam da kažem da to Palavestra nije učinio svojevoljno već s mojim pristankom, čak i po mojoj želji.
Ja sam iz muslimanske porodice, iz Bosne, ali po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi koliko i bosanskoj, jer jednako poštujem i svoje porijeklo i svoje opredjeljenje, i jednako sam emotivno i duhovno vezan i za jedno i za drugo. I sve sam to smatrao svojom privatnom stvari, i ne bih tome poklanjao veću pažnju da to odjednom nije postao problem dana i da zbog mene neopravdano ne stradaju drugi ljudi. Ne smatram da u svemu tome ima ikakve i ičije krivice, jer i sam Ustav omogućava slobodno nacionalno opredjeljenje, ali ako neko smatra da krivice ima, nije pošteno da je umjesto mene snose drugi“.
(NASTAVIĆE SE)