-Preveo i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ

Već sam rekao da je carica imala veliki uticaj na cara i njegove stavove i odluke. Tako je bilo od samog početka njihovog zajedničkog života, a to je imalo korijene i u njihovim naravima. Taj uticaj je bio očigledan u poslednjim godinama života. Možda to nije bilo uvijek tako, i ne u svemu, na što i činjenice ukazuju, ali se sticao takav utisak.
U isto vrijeme, ja ne samo da poričem njeno „ simpatisanje Njemaca“, već tvrdim sasvim suprotno: carica nije voljela njemačku kulturu i sve što je podsjećalo na njihov način življenja, ona je to izbacivala iz svog života i svoje porodice.
Uostalom, krajnje je neozbiljno pripisivati njoj da je željela da potpiše separatni mir sa neprijateljem. Zbog čega bi ona bila naklonjena Njemcima, kad je već bila carica i imala vlast ? Kakve je uspomene u njoj budila uloga skoro nepoznate Hesenske princeze? Gdje se primjećuju njene simpatije prema Njemačkoj za svo vrijeme od kada je carica ? Koliko puta je bila tamo za sve ove godine ?
Mnogo ozbiljnija situacija je bila na drugoj strani; Raspućin je imao veliki uticaj na nju. Ko je bio Raspućin za nju ? Mnogo sam uložio truda da bi dao odgovor na ovo pitanje.
Teško je reći, da sreća za dvoje ljudi, povezana osjećanjem uzajamne ljubavi u braku, postoji samo tada kada se rađaju djeca. Carica je imala djecu, ali je ona mnogo propatila u životu i imala više razočarenja, nego svaka druga žena, iako je bila imperatorica. Ona je bila nježna majka. Ali, bez dvoumljenja, ona je prvo bila carica, pa onda majka. Bez obzira na to što je njen sin, kojega je voljela do bezumlja, bio bolestan – 26. aprila 1918. godine, kao nikad prije, ona ga je ostavila i otputovala sa carem, jer je mislila da ga zovu na dogovor iz političkih razloga.
Zbog njene vlastoljubivosti, uvijek je željela da rodi naslednika Prestola. Sudbina se dugo igrala sa njom. U tim godinama bračnog života, kada se nadala rođenju sina, doživljavala je teška razočarenja, pa je to kobno uticalo na njen nervni sistem.
Konačno i sin se rodio. Ostvarila se životna želja. Ali, kakav je to bio šok za caricu, kad je saznala da joj je sin hemofiličar.
Ta bolest je skoro nepoznata kod nas u Rusiji, ali svi dobro znaju za nju u nekim kantonima Švajcarske: tamo od nje umiru čitava sela.
U caričinoj porodici od te bolesti umrli su njen stric, njen brat i njegova dva sina. Majčino srce je moralo da pati zbog prevelike tuge za sinom. Ali je ona patila još i zbog saznanja, da je baš ona, koja ga je tako željela i jedva dočekala, uzrok njegovih stradanja, jer mu je ona prenijela tu užasnu bolest.
Dječak je bio veoma živahan, nestašan i veseo. Ma koliko ga pazili, nijesu mogli unaprijed da procijene i predvide svaki njegov korak. To od čega bi svaki zdravi dječak prošao bez ikakvih posljedica, njega je moglo to isto odmah da usmrti. Najmanja neopreznost, beznačajna povreda ili mala ogrebotina mogli su da ga ubiju, njega koga je jedva dočekala, njega jedinog i njoj tako potrebnog.
U šta se njen život pretvorio po rođenju sina ?
Žiljar priča: „ Ona je dobro znala da smrt od ove bolesti može nastupiti u svakom momentu, zbog najmanje Aleksejeve neopreznosti, koja svakom drugom ne bi nimalo uticala na zdravlje. Ako je on u toku dana dolazio dvadeset puta kod nje, nije se moglo desiti, a da ga ona svaki put ne poljubi, i kad je dolazio i kad je odlazio. Ja sam shvatao da se ona svaki put oprašta od njega, jer se bojala da ga više neće vidjeti“.
Prve godine bračnog života nijesu joj donijele mir, zato što su one bile pune napetih iščekivanja i teških razočarenja. Ta osjećanja je zamijenio stalni strah da ne izgubi sina jedinca.
Sva ta preživljavanja, koja su trajala godinama, slomila bi i najzdravijeg čovjeka. No, može li žena biti zdrava, koja je rodila hemofiličara ?
Noseći u sebi naslednu bolest, ona je čitav svoj život bila izložena opasnosti da prenese bolest. Tako je bilo sve do rođenja sina. Poslije njegovog rođenja, ta činjenica je postala jasna.
Neobično saznanje o sebi, fiks-ideje, pretjerano psihičko opterećenje, razdražljivost, česta promjena raspoloženja,nepodnošenje tuđih mišljenja – sve je to bilo prisutno u njenoj duši.
Njena sobarica Zanoti priča: „Čitav život sam proživjela sa caricom. Veoma dobro sam je poznavala i voljela. Čini mi se, da je u poslednje vrijeme bila bolesna... Kako mi se čini, bolovala je od histerije. Zadnjih godina nije bila onakva kakva je bila ranije... Šta je, zapravo, uticalo na njenu bolest, ne mogu da Vam kažem. Možda je imala neku žensku bolest. Nešto se sa njom dešavalo po tom pitanju. O tome bi mogli da kažu doktori Dranicin i Fišer, koji su liječili caricu. Prije nekoliko godina carica se žalila na srce i bila je kod doktora Grotea. Grote nije našao kod nje nikakva srčana oboljenja. Čini mi se da je otkrio psihičke smetnje i duševnu patnju i zahtijevao potpunu promjenu u načinu življenja“. (NASTAVIĆE SE)