-Preveo i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ

22. oktobar, 1916.
„Mnogo mi je žao što je Vaše raspoloženje opet palo,ali se takvi momenti ne mogu izbjeći. Ako bismo mogli da uvijek sačuvamo duševnu ravnotežu (što bi bilo dobro), onda bismo postigli savršenstvo. To je težak zadatak. A ako i fizički nijesmo pripremljeni, onda raspoloženje još pada i tada nas i božja milost ostavlja neko vrijeme. Ali, ne uzbuđujte se, Vi ćete se podići ponovo pomoću molitve. Suviše bi bilo lako živjeti ako bi božja milost uvijek bila uz nas, ali za nju se moraš boriti i svoje duševno stanje prilagođavati situaciji. Trenutke slabosti morate ugušiti. Mora se mnogo raditi da bi se postiglo savršenstvo. Budite vedri i molite se kako nam je već pokazano. Zlo stalno vreba da ovlada nama, a uznemirenje raste u trenucima duševne slabosti. Život je vječita borba,ali Svemogući će nam pomoći da isplivamo, samo ako smo ponizni pred Njim i ako se pokoravamo njegovoj volji.”
Tražeći ispunjenje svojih životnih ciljeva kroz religiozne dogme, ona je u tome, naravno, tražila razloge i opravdanje carevog načina upravljanja državom. Bog je dao caru da vlada autokratski. Car ne smije da odbije to, jer kad je stupio na presto, on se zakleo samom Bogu da će vladati kao monarh. Te je stavove ona branila uporno u sporenju sa drugima.
Iako je bila Njemica po krvi, ona nije nikada bila Njemica u duši. Samo je jedna osobina otkrivala njeno porijeklo, bila je pretjerano štedljiva. Englez Gibs je govorio o njoj: „ Ona je bila viša škrtica od Engleskinja“.
Ja ne znam da li se može uopšte govoriti o prevazi nekakvog uticaja na njen karakter. Ako je to moguće, onda bi bio najizraženiji uticaj engleske kulture i običaja, jer je vaspitavana u tom duhu.
Ako uporedimo nju i cara u njihovim odnosima prema simpatisanju Njemaca, mora se priznati da su joj Njemci bili antipatični i da je bila najviši protivnik bilo kakvog odnosa s njima.
Ona je izbacivala sve njemačko iz ponašanja i načina življenja jer je mrzjela sve njihove norme ophođenja.
Naslednik ruskog prestola, budući car Rusije, nije znao ni jednu jedinu njemačku riječ,jer nijesu htjeli da ga uče tom jeziku. I knjeginje su slabo vladale tim jezikom.
Prema njemačkom caru Vilhemu II odnosila se sa prezrenjem i to nije skrivala. Naprotiv, to osjećanje je prenosila i na djecu. Riječi koje je koristila pri pominjanju njegovog imena bile su pune mržnje. Ona ga je nazivala „ šaljivdžijom“, „licemjernim čovjekom“, „čovjekom za preziranje“, „čovjekom bez morala, koji dopušta sebi da čak i sa boljševicima vodi pregovore“.
Ona je odavno imala takvo mišljenje o njemu, pa su i djeca, pod njenim uticajem, poklone dobijene od njemačkog cara poklanjala posluzi.
Ona je bila duboko ubijeđena i iskreno je mislila da ogromna većina običnog ruskog naroda razumije njeno ponašanje, kao i ona njih, i da njenu naklonost prema religiji u potpunosti prihvata. Za nju bi bila najviša uvreda ako bi joj rekli da ona ne zna ko je ruski čovjek i da ga ne razumije. Ona, kao da je bila slijepa, nije vidjela kako vojnici potpadaju pod uticaj boljševika i nije željela da vidi u njima loše ljude. Jednom je između nje i Bitner došlo do žestoke svađe jer je učiteljica svaljivala krivicu na ruski narod za boljševizam. Carica se rasplakala i pokazujući na crvenoarmejce koji su prolazili ulicom, viknula:„ Govorite da su loši! Pogledajte ih ! Eno, oni nas gledaju i osmjehuju se! Oni su mnogo dobri!“
Njihov brak je bio zasnovan na osjećajima jake uzajamne ljubavi. Car je volio nju kao ženu. Ona je voljela njega kao muža i njen previše jak osjećaj ljubavi vezao ju je za njega. Njegov vjerenički poklon, prsten sa rubinom, nosila je uvijek oko vrata zajedno sa krstom.
Rasputin je ubijen u noći 17. decembra 1916.godine (po starom kalendaru). Poslije njegovog ubistva,nakon jedne sedmice, carica piše na Badnji dan grofici Gendrikovoj. Ona je očigledno patila kada je pisala to pismo. Odmah pada u oči njen rukopis, koji nije bio tako čitak kao i uvijek, već nekako neujednačen, odajući njeno unutrašnje preživljavanje i, možda, čak nekakvu nepovezanost u izražavanju misli.
„Mila moja Nastenjka, hvala Vam na pismu. Cijele sedmice sam očekivala Vaše umiljate riječi. I mama bi pisala da je živa. Znam koliko Vam nedostaje, pogotovo u ovim danima Velikog praznika. No, ona je uvijek blizu Vas, moli se Bogu za Vas, daje Vam snagu i tješi Vas. Nesrećno moje dijete,u potpunosti osjećam Vašu tugu i samoću. Pred njom je osvijetljen put i malo svijetleće drveće baca svjetlost prema zvjezdanom nebu. Ne mogu više da pišem. Suviše teško sve to podnosim. Neka Vas Bog blagoslovi. Nježno Vas ljubi starica Aleksandra. Osim toga, treba da znate da se prijatelj svakodnevno i svakog trenutka nalazi u opasnosti i da će biti izložen podmuklom i gnusnom ubistvu. Ali je Gospod svemilostiv.”(NASTAVIĆE SE)