- PIŠE: Ilija Lakušić

Postoji jedno trajno pitanje koje su pisci oduvijek sebi postavljali: Zašto pišem? Budući da nikad nijesu uspjeli da odgovore racionalno i pouzdano, vremenom je to pitanje promovisano u glupost. No glupost svakako nije, prije će biti da bi za stvaraoca i stvaralaštvo precizan odgovor bio sasvim neprihvatljiv jer bi mogao biti tačka na kraju rečenice i ambicije da se stvara. Tako nedostatak odgovora, svjesno ili nesvjesno, pisac stavlja sebi na teret i, oslobođen odgovornosti nastavlja tragalačku avanturu.
To sam već negdje zapisao: Pitanje – zašto pisati mutirani je oblik pitanja – zašto živjeti. E pa, kako negativan odgovor realno i neprekidno visi u vazduhu, tako čovjek (pisac) neće da ga uzme jer bi to značilo njegov konačan poraz. Potom i poraz pisanja, naravno. Ne želeći da čuje odgovor, pisac nastavlja rad na margini svoje početne ambicije da mijenja svijet. No, podjela rada u prirodi je napravljena tako da Bog ne ispušta odgovore na egzistencijalna pitanja. Čovjek spoznaje taj poraz, ali ga ne prima kao konačan već svojim umom, osjećanjem i riječju pokušava opet da se umiješa u božanska pitanja. Gledano sa ovog brežuljka, Bog sa simpatijama motri na svoje fariseje, te im daje ograničenu dozu mudrosti i radovanja. Tako pjesnik obdržava aktivnost marginalnog metabolizma u kosmosu. Dakle, Bog mu osvjetljava papir i on piše.
Istorija čovjekovog problema da se samoobjasni stara je koliko i njegova briga o konačnosti. Zapravo, koliko i prva saznanja o nedovoljnoj stvarnosti, o tome da čovjekova egzistencijalna ambicija nema pokriće u realnosti. Tako je napor da sve bude drugačije proizveo nove fenomene koji prividno intervenišu u prirodnom redu stvari. Ljudska tjeskoba i činjenica da duh ne pristaje na posudu u kojoj boravi, proizvodi mitove kao nepregledna prostranstva u kojima improvizuje novu realnost. Zato je, vjerujem, mit matična ćelija poezije jer je prvi iskorak da pobijedi nešto jače od sebe. Proizvodnja mita tako postoje prva fantazma koja vodi čovjeka kroz nepostojeće predjele. Ali taj govor o nadrealnom sebi nosi tvoračku energiju i ubjeđenje, pa kreacija vremenom postaje nova, paralelna realnost. Najkreativniji stub u obdržavanju svakako su Grčki mitovi kao vrhovi civilizacijske dogradnje. Oni nijesu ostvarenje završeno samo po sebi već uzorak i uzor brojnih ostvarenja pokrenutih matičnom nadgradnjom svijeta.
Naravno da se poezija ostvaruje u jeziku i on je vezivno tkivo koje uobličava poetsku materiju. A poetska materija mogla bi biti teg, provokativno predpoetsko stanje duha koje teži da se artikuliše. Ona je biće impulsa i mjesto odakle kreće duhovno talasanje.
Svaki pristojno pismen čovjek, vjerujem, može napisati formalno korektnu pjesmu i sa te strane ne bi joj trebalo ništa prigovoriti. Ali sama pismenost se odaziva svakodnevnom govoru, sporazumijevanju i zadovoljavanju neposrednih potreba. Takvo štivo i jeste uspješno na tom nivou, ali ne ponire do korijena pjesme i ne pokreće poetsku tvar sposobnu da se ostvari u plodu koji će biti prepoznat kao potomak one trajno umišljene matične ćelije pjevanja.
Naspram poetske materije koja pulsira u snažnim zamasima, stvorena je veoma nepostojana poetska činjenica koja se obdržava solidarnošću većinske stvaralačke atrofije. Tu vidim prilično moćnu najezdu bestjelesne poezije koja se poziva na zaumlje i procese naslućivanja, nikako preciznog mišljenja poentiranog kroz intenzivna osjećanja.
Taj bestjelesni pohod, koji se sumnjivo predstavlja kao poezija, djeluje zbunjujeće i usporava suštinsko prosvjetljenje čitalaca. On se na jednom nivou, blago nadnesenim nad kičem, utvrđuje u strukturi dominantne površnosti. Otuda stvarna poezija ostaje elitno usamljena i živi u problemu „razrijeđenog vazduha” i da se bori protiv bestjelesnog džina rođenog iz zablude o njegovom postojanju. Tako je predpoetska materija unaprijed zamorena jer savlađuje nepostojeći otpor bestjelesnog pjevanja.
(NASTAVIĆE SE)