- PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Ako je Svetozar Pribićević zaista bio protivnik hrvatstva, prikriveni „Velikosrbin” koji želi da se obračuna sa Zagrebom, a to je tvrdila većina hrvatskih autora, kako objasniti njegov preobražaj, stupanje u koaliciju sa vođom Hrvatske seljačke stranke Stjepanom Radićem? Uistinu, „nijedan događaj od 1918. nije toliko iznenadio javnost kao izmirenje Stjepana Radića i Svetozara Pribićevića, ali nijesu svi hrvatski političari povjerovali u to da je „obraćenje” vođe Samostalne demokratske stranke iskreno. Dr Mate Drinković je bio posebno nepovjerljiv, podsjećajući na „neograničeno pašovanje po Hrvatskoj” nekadašnjeg ministra unutrašnjih djela i prosvjete, na sve one „nepravde” koje je nanio hrvatskom narodu. Da političar tek tako napušta svoje ideje, pa da prihvata neke potpuno drugačije, protivne svim njegovim dotadašnjim načelima, za Drinkovića je bilo jednostavno – nemoguće. Savle je postao Pavle tek poslije susreta sa Hristom, poslužio se ovaj autor metaforom kako bi što ubjedljivije ilustrovao nelogičnost i, samim tim, neuvjerljivost Pribićevićeve nove političke orijentacije. „Prečanski front”, stoga, nije ništa drugo nego „hrvatski front oslabljen sa petnaestak Pribićevićevih drugova”. Sličnog mišljenja bio je i Milan Banić. U njegovj interpretaciji, Seljačko-demokratska koalicija je rezultat Pribićevićeve želje za osvetom Beogradu, koji ga je uklonio s vlasti. Radićev hrvatski seljački pokret bio je njegova jedina šansa za revanš. „Beograd je Radića i Pribićevića bacio jednoga drugome u naručaj”. I umjesto da izmirenje vođe Hrvata i vođe Srba „prečana” posluži konačnom konsolidovanju odnosa između cjelokupnog srpstva i hrvatstva, Svetozar Pribićević ulaže napore da hrvatski narod još više okrene protiv Srbije, kako bi se on sam nematnuo Beogradu kao jedini politički faktor koji može da utiče na srpsko-hrvatsko izmirenje. I poslije Radićevog ubistva i dalje je „sipao ulje u vatru” insistirajući na sprovođenju izbora, u stvari je pledirao za učvršćivanje „srbijanskog” i „prečanskog” fronta, što bi državu dovelo u još veću krizu, a njemu samom donijelo političku satisfakciju. Da je do Pribićevićevog zaokreta u pravcu saradnje sa Radićem došlo iz čisto pragmatičnih razloga, radi udruživanja snaga u borbi protiv brojno nadmoćne koalicije vladajućih stranaka, bilo je mišljenje i dr Ivana Ribara. O svemu tome on je pisao u mnogo mirnijem tonu, staloženo i bez ostrašćenosti.
Uočavamo, dakle, da su hrvatski autori vidjeli uglavnom dva osnovna pokretačka motiva politike Svetozara Pribićevića: netrpeljivost prema Hrvatima i vlastoljubivost. Uz pomoć ova dva faktora tumačili su sve njegove poteze. U njihovim svjedočanstvima nailazimo, kao na opšte mjesto, na tezu da je Pribićević bio izuzetno slavoljubiv i tašt čovjek, da je „vlast njemu sve”, kako je zapisao Mate Drinković. Živan Bertić ga je, na primjer, nazivao „ambicioznim” i „vlastohlepnim”, Milan Banić je u njemu prepoznavao čovjeka „velike energije, još veće zadrtosti, ali najvećih ambicija”, a Ivan Meštrović fanatika koji uvažava samo svoje mišljenje. Od početka političke karijere bio je uvijek uz one grupe i pojedince koji su na vlasti: uz Kuena, Hrvatsko-srpsku koaliciju, kasnije uz „srbijanske” demokrate, pa uz radikale i, naravno, uz dvor i krunu. Prema Bertićevom mišljenju, formirao je Demokratsku stranku upravo zato da bi bio „gospodar političke situacije u čitavoj državi”, a prema Banićevoj interpretaciji vjerovao je da upravo on treba da bude „osovina oko koje će se kroz decenije okretati čitava državna politika”, videći sebe kao Pašićevog naslednika, kao vođu najvećeg dijela srpstva. Stoga je gubitak vlasti za njega bio nepodnošljiv udarac. Ambicije Svetozara Pribićevića, međutim, nijesu bile u skladu sa njegovim intelektualnim kapacitetima koje je potcjenjivao naročito August Cesarec. Za njega je lider Samostalne demokratske stranke bio samo prosječan provincijski novinar, nimalo uman niti sposoban, bez ikakvog književnog ili naučnog djela iza sebe.
Možda je najbolji psihološki portret vođe Srba iz Hrvatske potekao iz pera Josipa Horvata. Kao njegove osnovne karakterne osobine Horvat je identifikovao nepopustljivost, netrpeljivost, krutost, fanatičnost, gordost, „sebesvjesnost” koja je išla dotle da je, precjenjujući se, vjerovao da će postati jugoslovenski Bizmark. On je „hladan rezoner”, bezobziran političar lišen sentimentalnosti. Političku karijeru gradio je dugo, obazrivo i po unaprijed smišljenom planu. Uklonio je s puta sve suparnike, organizovao Srpsku samostalnu stranku i njom rukovodio, pridobijao njene pristalice pažljivim ophođenjem čak i sa najskromnijima, stvarajući tako vojsku sebi odanih ljudi. U vrijeme raspada Habzburške monarhije opredijelio se za formulu direktnog ujedinjenja Države SHS i Kraljevine Srbije, koja će ga izbaciti u prvi plan i omogućiti da u narednom periodu zauzme dominantno mjesto u političkom životu. U novoj državi pokazalo se da ima i autokratske crte. Gotovo da je prestao da konsultuje svoje saradnike. Kao čovjek koji „umije mrziti i dati osjetiti svoju mržnju” zamjerio se svima, izgubio vlast, ali je i u opoziciji ostao fanatik i dogmatik, sačuvavši manire svemoćnog ministra.
(NASTAVIĆE SE)