- Piše: dr Radomir Prelević

„Uostalom, on nije komitovao sam, nego je sa njime bilo nekoliko vidnih mladića od biranih kuća iz Kuča i većinom inteligencija, te će i oni valjda dati svoju riječ, šta su radili i kako su sprovodili svoju komitsku akciju, inače ja znam, da su dolazili u vezi sa ostalim komitima iz Crne Gore, a možda i Srbije i borili se na raznim mjestima protiv neprijatelja.
Odmah po dolasku moga oca iz Boldogasonja prvo je na njega naišao (izostavljeno ime) i dao mu časnu riječ, da će mu se pridružiti, ali mjesto toga rađa se iznenađenje, drugi dan Austrijanci opkoljavaju i izvrše pretres naše kuće, kao i popis nepokretnosti.”
Ova dugogodišnja polemika prerasla je docnije u sudski postupak vođen bezuspješno protiv potomaka Arsa Nikina, koji je okončan oslobađajućom presudom tuženih krajem tridesetih godina prošloga vijeka.
Legenda o podvigu Arsa Nikina nikada nije prestala da privlači pažnju, pa je zauzela značajno mjesto u opširnom feljtonu Mila Kordića i Mijajla Ašanina „Komitski pokret u Crnoj Gori 1916-1918”, koji je objavljivan u „Ekspres politici” tokom proljeća 1984. godine. Autori tu posebno ističu nehumano postupanje okupatora prema Arsovoj porodici:
„Mere okupatorskih vlasti, naravno, nisu izostale. Fakmajstor Pinja (...) verovao je da će ucenama prisiliti ovog gorskog hajduka da se preda ili primiri, pa je internirao u logor Arsovu ženu, oca i strica. Troje maloletne dece ostaje sa Arsovom majkom bez ikakvih sredstava za život. Potucali su se po selu, prehranjivali se kako su znali i umeli, ali gorštak nije hteo da položi oružje. Pinja preduzima nove mere, pa u logor šalje troje Arsovo maloletne dece i njegovu majku. Svi su se našli u zloglasnom logoru u Vuksanlekiću. Otac i stric su ubrzo od nečuvenih zlostavljanja umrli”.
Isto kao prije pedeset godina, i ovaj feljton bio je povod sudskog postupka protiv njegovih autora radi krivičnog djela klevete. Postupak je vođen pred Osnovnim sudom u Titogradu 1984. i 1985. godine i okončan je oslobađajućom presudom toga suda K.br. 367/84, koja je potvrđena presudom Okružnog suda u Titogradu Kž.br. 465/85. U obrazloženju oslobađajuće presude ističe se naročito: „Za pisanje ovog feljtona u inkriminisanom dijelu koristili su autori u bitnom i istorijsku građu koju je za sobom ostavio sada pok. autor Vuksan Minić koju su našli kod Istorijskog instituta Crne Gore”. Podatke o knjizi Vuksana Minića „Crnogorski komiti za vrijeme Prvog svjetskog rata” sa odgovarajućim tumačenjima i komparacijama pred sudom je iznosio dr Novica Vujošević u svojstvu stručnog lica.
I slavni Mihailo Lalić je s velikom pijetetom opisao podvig i stradanje Arsa Milića u romanima „Ratna sreća” i „Gledajući dalje niz drumove”.
Oslanjajući se na tekst Marka B.Rašovića iz „Ratnika”, kao i na razgovor koji je vodio lično sa slavnim komitom i piscem Vuksanom Minićem, Lalić, između ostalog, piše:
„Potporučnik iz Oraova, Arso Nikin Milić bio je uhvaćen juna 1916. godine čim se Vešović odmetnuo, i odveden u Boldogasonj, valjda negdje na granici Austrije i Mađarske. Iz logora je pobjegao s nekim društvom, pregazio je rijeke i ravnice i planine preko Bosne. Uhvaćen je kod Mostara i zatvoren. Isprebijan, izranjavan, dvaput je bježao iz zatvora, treći put je uspio. U Broćancu, kod Nikšića, prihvatili su ga Baletići i krili ga dvije nedjelje da se odmori i oporavi. Učitelj Stojković preveo ga je u Bjelopavliće, pa su ga tamo prikrivali dok su našli sigurnu vezu da ga prevedu u Pipere. Iz Pipera je propraćen do Kuča. Puklo mu je skapanije kad je stigao u svoje selo”.
Zatim opisuje plan izdaje i njegovu realizaciju, i navodi imena učesnika sa opisom njigovih uloga u Arsovoj likvidaciji. U nastavku donosi potresnu sliku uslova u kojima su živjeli i umirali zatočenici u austrijskom logoru u Vuksanlekiću, viđenu očima jednog Arsovog rođaka:
„Poslali su ga u zatvor Vuksanlekić da vidi kako stražari Albanci zlostavljaju gladne i žedne logoraše, kako im ne daju sjesti u hladu, no ih tjeraju da se prže na vrelom suncu, ili da se guše pod šatorima u vrućini, kako im zajedno s kuvarima Đurovićem i Perunovićem kradu hranu, te svakodnevno od gladi umiru i u zajedničke se grobnice trpaju nesrećna komitska djeca i žene. Najzad su Albanci stražari dosadili čak i samoj logorskoj komandi, te je naumila da ih otpusti. No, i tu su se oni snašli: nagovorili su nekog Andriju i tri-četiri druga logoraša da noću pobjegnu, pokazali su im i kroz koju rupu, a s druge strane, udesili da njihovi sa spoljne strane zapucaju kad čuju puške u logoru. Tako su Andriju s bjeguncima poubijali i komandi predstavili da je to bio pokušaj pobune koju su oni spriječili, i dokaz da logor bez njihove straže ne može.”
Ove godine navršava se tačno stotinu godina od Arsove pogibije. Arsovi brojni potomci vaspitavaju se i nadahnjuju primjerom njihovog djeda i pradjeda i u svakoj prilici ističu zasluge svoga slavnoga pretka. U Orahovu, u zaseoku Podgrad podigli su veliku novu kuću na temeljima one koja je sravnjena sa zemljom 1918. godine.KRAJ