Piše: dr Radomir Prelević
Ali poslije sedam dana putovanja ugledale su ih seoske straže i preduzele za njima potjeru; tom prilikom uhvaćen je i natrag vraćen kapetan Zarija Mitrović. Ostala četvorica produžili su put boreći se na putu sa mnogim tegobama i nezgodama, naročito pri prelazu preko rijeka. Po prelazu preko Save, negdje u blizini Bosanskog Broda, zapaženi su i na predanku napadnuti od strane žandarmerije, te su se tom prilikom bježeći pred potjerom razdvojili, tako da su Medenica i Klisić pošli jednom stranom, i kad su došli u blizini Foče prokazani su od seljaka i na prenoćištu opkoljeni, gdje je Medenica uhvaćen a Klisić ubijen.
Milić i Petrović produžili su put drugom stranom. Kad su stigli blizu crnogorske granice u izvornom predjelu rijeke Neretve, misleći da su ovdje slobodni došli su u dodir s mjesnim stanovništvom, jer ih je na to glad i hladnoća prinudila, ali budu prokazani i poslije 52 dana puta uhvaćeni. Poslije nekoliko dana ispita, gladovanja i mučenja, vraćeni su u Boldogasonj među internirane oficire, samo zato, da ih prikažu i sa njima zaplaše dalje pokušaje bjekstva. „Jer smo bili u tako bednom stanju, kako fizički tako i u pogledu odeće, da se opisati ne može”, piše Arso u svom dnevniku.
Iz Boldogasonja upućeni su u Mostar. Ali kada su došli blizu Zenice, pokušali su da pobjegnu iz voza, u čemu je Petrović uspio, a Milića uhvate i sprovedu u Mostar, gdje je podvrgnut novim mukama i poniženjima. Riješen da pobjegne ili da se ovih muka oslobodi, on jedne noći poslije 40 dana izdržanog zatvora skače kroz prozor zatvora i uspije te se nezapažen prokrade između stražara, i uputi se u pravcu Nevesinja. Idući tako u zimsko doba po snijegu i mećavi, go, bos, gladan i iznuren, razboli se i pada od bolesti na putu kad je stigao blizu Nevesinja. Ovdje bude ponovo uhvaćen i poslije nekoliko dana liječenja vraćen u Mostar u isti zatvor, samo u drugu jaču i za život težu ćeliju. Kad se od bolesti malo oporavio, opet jedne mračne noći skače kroz prozor na zatvoru, sa visine gdje su Švabe mislile da ne može živ čovjek skočiti i zdrav ostati, pa se provuče kroz bodljikavu žicu između stražara filmskom brzinom i umješnošću, i tako uspije da ponovo pobjegne na dan 24. februara 1917.
Nakon 12 dana hoda, stranputicom, po gudurama i vrletima, po zimi i vijavici, iznuren i namučen, stiže u blizini Nikšića u selo Broćanac, gdje svraća kod Tomaša Baletića, koji ga je u ono mučno doba držao i u krio u svojoj kući nekoliko dana. Pošto se ovdje malo odmorio i okrijepio, krenuo je put svoga plemena Kuča. Ovdje kod Baletića upoznao se sa učiteljem Vukom Stojkovićem, koji, vidjeći ga tako iznurena gdje na put polazi, daje mu konja i lično ide s njim do Bjelopavlića kod svoje kuće, gdje ga je držao nekoliko dana. Odatle Arso produžuje put preko Pipera. U svom dnevniku hvali se na prijemu kod Nikole Vukovića i porodice Bogdana Lakočevića iz Pipera. Dalje u svom dnevniku navodi, da namjerava preći preko Arbanije na Solunski front, a zašto to nije docnije učinio ne vidi se iz dnevnika; izgleda da je uzrok njegovo slabo zdravlje.
Po dolasku u Kuče odmah je počeo raditi na organizaciji komitskih četa. Austrijske vlasti su ubrzo osjetile njegovo prisustvo u njegovom plemenu, te su preduzele drakonske mjere da bi ga na predaju prisilile. Zato su mu prvo internirali ženu, oca i strica, gdje mu otac i stric umiru; zatim interniraju mu majku i troje maloljetno djece; ali sve uzalud, jer on na predaju nije ni pomišljao. Poslije mu opljačkaju pokretnu imovinu i do temelja razruše kuću. Za sve to i druge nepravde on im se ljuto svetio tokom cijele 1917. godine, štiteći slabe i nezaštićene. Možda bi još zadugo vodio svoju četu i borio se protivu ugnjetača svoga naroda, da nije bilo domaćih izroda. Arso je bio dobrodušan, naivan i do krajnosti povjerljiv. Nije ni pomisliti mogao da mu neko od seljana i rođaka o glavi radi, te je bio gotov doći na njihov poziv na svako mjesto; ali se u tome jako prevario.
Bilo je to 17. aprila 1918, kada je prizvat u kuću svoga rođaka Milije Milića, gdje je stigao u sumrak; sa njime su bili komite Mijat i Petar takođe Milići. Dok su se oni ovdje malo zadržali i odmorili, dotle su domaći Brankovići postavili oko kuće mrežu, da u njoj pohvataju svoju braću, zaboravljajući na svoju čast, i na prekor koji će ostaviti svojim potomcima. Kad je Arso sa drugovima ustao i krenuo da ide, zapucale su puške, ali su oni odmah na pucanj odgovorili. Kuća je bila opkoljena sa svih strana te su se oni u njoj zatvorili za odbranu. Borba se razvila svom žestinom. Na njihove tri puščane cijevi sipale su vatru 80 neprijateljskih pušaka; ali su se oni junački branili i borili cijele noći, uz pjesmu i viteške podvige, obarajući neprijatelje oko kuće tako da ih je palo oko 15 mrtvih i ranjenih, bacajući bombe koje su s vremena na vrijeme prolamale noćnu tišinu i nadaleko svojim odjekom potresale gore i planine. Pred zoru čuo se još samo glas pjesme i puške Arsove. Njegovi drugovi pali su smrtno ranjeni.Nastaviće se