Piše: dr Radomir Prelević

Bliski rođak Đulje Jovanova i Borike Miljanove je Arso Nikin Milić, oficir crnogorski o kome narodni guslar pjeva ovako:
„Dok je Koma i dokle je Kuča(...),/Dokle vile kroz planine zime,/Dok oblaci na Lovćenu dime,/I ova će u Kuče svijeća,/Kroz daleka buduća stoleća,/na krvave dane da podsjeća,/Kako su se davali životi,/Na velikoj slovenskoj golgoti”.// (Hadži Radovan Bećirović: Pogibija Arsa Milića)
O životnom putu i stradanju Arsa Milića piše se već punih stotinu godina, pa ćemo pomenuti neke autore: Marko Bojov Rašović, Vuksan M.Minić, Hadži Radovan Bećirović, Mileta Veljov Pavićević, Mile Kordić, Mijajlo Ašanin, Mihailo Lalić, kao i brojni drugi autori.
Ovdje prenosimo šire izvode iz biografije Arsa Milića koju je napisao Marko B. Rašović, tada pješadijski potpukovnik i objavio u vojnom listu „Ratnik” od jula 1931. godine. On piše da je Arso rođen 1882. godine u Orahovu, Kuči, a osnovnu školu je završio na susjednim Ublima, te da je od najmlađih dana volio vojnički poziv. Zatim opisuje kako je Arso 1906. godine primljen za pitomca u pješadijsku podoficirsku školu, te da je bio dobar đak, pošten, častoljubiv, iskren i pouzdan drug. Po svršetku podoficirske škole stupio je u Oficirsku školu 1. avgusta 1908. Pri kraju, kad je trebao da završi oficirsku školu, teško se razbolio, te je bolovao nešto više od dvije godine. Ovo ga je omelo te nije unaprijeđen u čin potporučnika sa svojim drugovima, niti je učestvovao u balkanskim ratovima, što mu je teže padalo na dušu nego bolest.
U toku 1914. godine njegovo zdravlje okrenulo je na bolje. Postepeno i lagano oporavljao se tako, da u polovini godine ustaje iz postelje. Kad otpoče Svjetski rat, on još nedovoljno oporavljen ide u svoju komandu. Po dolasku odmah je unaprijeđen u čin potporučnika i raspoređen za komandira Donjo-ubaljske čete Gornjo-kučkog bataljona.
Svoju četu u ratu vodio je umješno i junački, prethodeći vazda primjerom, kako dolikuje jednom mladom oficiru. Poslije kapitulacije Crne Gore, Arsa kao i ostale crnogorske oficire iznenada interiraše u Boldogasonj.
Našavši se tamo u logoru ograđen bodljikavom žicom, oko koje su krstarili česti stražari sa puškom o ramenu, osjetio je strašan bol i pritisak na duši; činilo mu se kao da je u lancima okovan. Njegova čast i ponos bili su do krajnosti povrijeđeni. Ovakvo poniženje morilo ga je do neizdržljivosti. Njegova duša tražila je slobodu. Ali kako izaći iz ovakvih okova? – piše on u svom dnevniku, i na isto pitanje odgovara: Lako, kad život omrzne i postane jeftin! Riješen tako da pogine ili pobjegne iz ropstva, on odmah pristupa pripremi za bjekstvo. Svoju namjeru saopštava još nekolicini drugova, koji pristanu na njegov predlog, i to: kapetan Zarija Mitrović, poručnik Novak Medenica i oficiri narodne vojske Radivoje Petrović i Ilija Klisić. Poslije odluke i pristanka oni su čekali samo podesno vrijeme; nisu na to dugo čekali, jer im se ubrzo ukazala povoljna prilika 21. avgusta 1916. Taj dan bio je oblačan, a noć bez mjesečine; te se oni riješe da svoju odluku privedu u djelo. Tako i učine.
Kad se zamrači i kad u logoru nasta mrtva tišina, njih petorica jedan za drugim tiho i bez govora upute se na ranije izabrato mjesto za prolaz. Arso je pred njima kalauzio presijecajući žicu, dok su se stražari u neposrednoj blizini lijepo i tromo šetali, ne zapažajući što se oko njih radi. Kad su presjekli žicu i našli se na protivnoj strani, veselo opuče Mađarskom ravnicom u pravcu juga. U duši osjetiše veselost i zadovoljstvo, kao ptica kad izleti iz kaveza, jer im se učini da su sada slobodni; ali su se u tome prevarili, jer su ih na putu očekivale mnoge muke i nezgode. Tako produžiše put bez karte i kompasa, preko tuđe i nepoznate zemlje, i bez poznavanja jezika, krijući se po danu u šumama, a noću putujući, izbjegavajući svaki dodir sa mjesnim stanovništvom, podnoseći najveće muke od gladi, žeđi i umora.
NASTAVIĆE SE