- PIŠE: Borivoje Ćetković

U oproštajnoj poruci iz 1916. godine Lazar Mijušković (Povija-Pješivci,1867- Beograd, 1936), pošto je bio smijenjen sa položaja predsjednika vlade, teško je optužio kralja Nikolu, njegovu porodicu i kamarilu.
„Od početka vaše vladavine do danas niste uspjeli da dobijete nijednog iskrenog prijatelja u Evropi, zbog vašeg neprestanog koketiranja čas s jednim čas s drugim. Štaviše, Vi ste proigrali povjerenje velike Rusije koje smo uživali, zašto, mislim, ne treba nabrajati dokaze.
Vi ste i vaša familija i vaša dvorska kamarila doveli Crnu Goru do ovoga bankrotstva, a ne nikada ma koja vlada od početka vaše vladavine.(Pod. B. Ć.) Evo Vam dokaza:
Svaki član Vaše familije smatra se pozvan da vodi državnu politiku. Po Vašoj želji vođene su protivnarodne agitacije u zemlji. Onda dolaze avanture Vašeg sina knjaza Mirka u zemlji, za vrijeme rata; pregovori Vašeg sina, Prijestolonasljednika Danila, preko g. Karminatija,s grofom Besendorfom, povjerenikom Centralnih sila i još toliki smrtni grjehovi koje ste učinili Vi, Vaša familija, a i Vaša kamarila, koje ne moram sve navoditi. Eto, to je jedino što je upropastilo Crnu Goru i odvelo je do bankrotstva.
Vi ste, dakle, za sve moralni vinovnik, a ja mogu biti samo jedan prevareni, mali vaš saučesnik. – L.Mijušković.”
(Nav. pr. Mile Kordić i Mijajlo Ašanin: Komitski pokret u Crnoj Gori 1916- 1918. godini, Nova knjiga, Beograd, 1985.)
Da rezimiramo: ova prva, zvanična Crna Gora, oličena u gospodaru,vrhovnom komandantu i kamarili,tajno pregovara,taktizira, kalkuliše, čeka ishode događaja na savezničkom frontu i završava tamo gdje je morala završiti – u izdaju. Prva zaslužuje prezir i osudu, dok se drugoj Crnoj Gori, mora odati „ dužno priznanje”.
Šta bi rekao Njegošev Vuk Mićunović
Da se kojim čudom prirode krajem 1915. godine pojavio među Crnogorcima, Brđanima i njegovim Katunjanima Njegošev Vuk Mićunović „onakav kakvoga je Njegoš sazdao” (M. Đilas) bio bi na velikoj muci,ne bi vjerovao svojim očima:umjesto nekadašnje „apsolutne nepomirljivosti ne samo prema Turcima i poturicama, nego i prema onim Crnogorcima koji se s njima druže” (M. Đilas) vidio bi neodlučnog i kolebljivog kralja i sinove koji šuruju sa austrijskim oficirima.
Vidio bi Mićunović i neke glavare – nove povukuše, otvorene pristalice Beča, nijesu im više pred očima Njegoševi amaneti: zaboravili su i na srpstvo i na Obilića i na junaštvo. Kao da nije bilo toliko bitaka i bojeva. Da su ovo neki novi Crnogorci, mogao bi se Mićunović uvjeriti jer među njima nije bilo njemu sličnog, da opomene kralja Nikolu,(kao što je on opominjao vladiku Danila „da se trgne” i „ne topi u srpske nesreće” (M. Đilas), da digne glavu gore i da se sjeti one najcrnogorskije devize –„neka bude borba neprestana”.
U čudu bi se pitao srpski vitez kakav je ovo novi gospodar crnogorski i novi neki glavari, odvojeni od naroda, od vojske vjerne svojim viteškim tradicijama.
Pred očima katunskog junaka, kao i u njegovo doba,ukazala bi se junačka vojska, „čija prsa brecaju viteštvom”(M Đilas), vojska koja će ostati upamćena po heroizmu, a i još po nečemu, po čemu se druge vojske ne pamte:dva dana poslije sjajne pobjede na Mojkovcu položila je oružje – Crna Gora je kapitulirala.
KRAJ