PIŠE: Borivoje Ćetković

I dr Pero Šoć (Ljubotinj, 1884 – Beograd 1966.) pisao je u Novoj Evropi (br. 348 za 1926, godinu) o tome ko je sve izdao kralja Nikolu i Crnu Goru. Za njega nema dileme: Crna Gora je bila izdana, „od svakog napuštena”, a „klevetali su je da je ona izdala”.
„Poslije katastrofe Srbije i Crne Gore, pri kraju 1915, godine”, navodi dr Šoć, „Crna Gora je pala pod najstrašniju optužbu da je izdala. Ali je odbrana, u inostranstvu i u zemlji, dovela klevetnike na optuženičku klupu. Danas već sav pošteni svijet u inostranstvu zna i govori da je Crna Gora bila izdana”...
Da bi objasnio ulogu Crne Gore i dokazao da je bila žrtva „klevetnika” kralj Nikola je pored ostalog od Konferencije Mira 26. avgusta 1919. godine, tražio savezničku anketu o ulozi svojoj i Crne Gore u Svjetskom ratu. I, baš „taj memorandum svjedoči, kolika je ta uloga bila puna časti, pregnuća i samopožrtvovanja. U tom memorandumu kralj Nikola uzvikuje, kao i u ranijim proklamacijama iz egzila (od 1. jula 1918. Jugoslovenima, 7. oktobra 1918, Crnogorcima na Badnji dan 1918)... Pitanje Crne Gore nije pitanje dinastičko; ono predstavlja jedan veliki princip – prava, slobode i volje naroda” (Šoć, 1926:368.).
„Kralj je”, nastavlja svoju odbranu dr Šoć, „bio gotov na sve žrtve, pa to naglašuje u rečenim istorijskim proklamacijama, samo ne na žrtvu časti i prava Crne Gore; pokoljenja će se pred njome klanjati, kao i pred grobom kralja i kraljice, a kosti im borave van rodne grude”...
Dvojica Plamenaca (Jovan i Petar) i dr Pero Šoć su najizrazitiji predstavnici političara – konvertita. Mnogo toga lošeg su rekli o Nikoli Pašiću, o zvaničnoj Srbiji, njenoj politici prema Crnoj Gori, da bi, kada im je u vaganu nestalo kačamaka (J. Jovićević) „rasprtili su svoje kofere u Beogradu”. (J. Ćetković). Nekadašnji kamarilci kralja Nikole postaju dio establišmenta kraljevine SHS, potpuno integrisani u novu beogradsku buržoasku elitu. I, Plamenac i Šoć, dakle, dvojica najistaknutijih crnogorskih političara u emigraciji, i ne samo njih dvojica, brzo su zaboravili svoju neskrivenu mržnju prema zvaničnoj Srbiji – visoke plate i penzije učinile su svoje:nekada ljuti protivnici ujedijenja postali su lojalni građani novostvorene države.
Za „slanom šakom Pašićevom” (M. Đilas) pošli su ne samo neki članovi Crnogorskog odbora za ujedinjenje, koje su zelenaši optuživali za izdaju Crne Gore, već i oni političari koji su se kleli u njenu čast, ime, slobodu i prava. Nije li potkupljivost, kao naše bitno svojstvo, došlo do izražaja – ako ne Pašić, ali kralj Aleksandar je morao znati da su i skadarske paše na Crnu Goru išle ne samo ognjem i mačem, već i ćesama zlatnika, ćintercima i drugim poklonima. A, i ciljevi su im bili isti: trebalo je umiriti pobunjenike i nezadovoljnike. Način na koji je novostvorena država rješavala separatističku pobunu u Crnoj Gori za svaku je osudu: vođe, ideolozi pobune potkupljivani su dobrim primanjima, dok su obični zavedeni ljudi, seljaci osuđivani na višegodišnje teško robijanje u dubrovačkim i zeničkim tamnicama.
O kakvim se sudovima radi pokazuje i suđenje starici iz Rovaca (u vrijeme gušenja pobune) koja je dobila dvije godine robije, jer je na pitanje sudije odakle se pucalo odgovorila: „Odakle je ko mogao”.
Đilas: Odlaskom iz Podgorice, kraljeva politika je čista izdaja
Za razliku od mnogih istoričara, Milovan Đilas o Nikolinoj višedecenijskoj vladavini piše kritički, sagledava njenu sličnost sa despotijama istočnjačkog tipa. Istina, prvi period njegovog vladanja Crnom Gorom ne osporava. Saglasan je sa istoričarima da se knjazu, kralju Nikoli moraju priznati zazluge u Veljem ratu – proširio je Crnu Goru, i omogućio kasniji njen ekonomski i prosvjetni razvitak.
Za drugu polovinu Nikoline vladavine Đilas se ne dvoumi: to je najcrnji despotizam koji je potro sve što je bilo veliko u njegovoj vladavini. Čini se, pak, da je Đilas precijenio „prvu polovinu „knjaževe vladavine – veličao je zasluge u oslobodilačkom ratu 1875-1877, koji pada u vrijeme konačnog gubljenja moći otomanske imperije? Turci tada nijesu više ono što su nekad bili. I u Veljem ratu, a i kasnijim ratovima, balkanskim i Pvom svjetskom ratu, uloga plemena bila je ključna – Crnogorci i Brđani borili su se u plemenskim formacijama. I ta plemena pronijela su ime i slavu i kralju i Crnoj Gori.
Za kraljevu politiku dok je bio u Podgorici Đilas ima razumijevanja - „izgledala mu je kao nesnalaženje, kao čekanje da se raspletu događaji sami od sebe.„ Ali njegovim „odlaskom” iz Podgorice - „otada je ona čista izdaja”. Vrijeme je učinilo svoje - „sasvim je ostario”... „Nekad mudrog, patriotskog i milostivog gospodara vrijeme i predugo apsolutističko vladanje probrazili su u ishlapjelog, kratkovoidog, ćudljivog despota, koga već malo ko sluša”, pisao je Đilas...
Može li se ostarjelošću pravdati kraljevo držanje u oči i u toku ratnih opertacija?
Odgovor na ovo pitanje potražićemo u priči o susretu vojvode Ilije Plamenca i Ali-beg Šabanagić-paše.
(Nastaviće se)