- PIŠE: Borivoje Ćetković

Kraljevi planovi da Crnogorce „ostavi u zemlji” i da ih, „kada se ponovo vrati”, „nađe na okupu” bili su čista iluzija. Procjene su mu bile loše – poslije Bombaške afere, a naročito Kolašinskog procesa niko, pa ni sam kralj, više nije mogao okupiti Crnogorce ujedno.
Kralj je, prema dr Rakočeviću, živio u velikom strahu – pokret za ujedinjenje u Crnoj Gori „uzeo je široke razmjere”. Vidi se to i iz razgovora brigadira Jova Bećira sa austro-ugarskim novinarom Štajnhertom, vođenim 25. juna 1916. god. „Crna Gora je”, po Bećirovoj ocjeni, „morala ući u rat sa Austro-Ugarskom, jer je prijetila opasnost od revolucije, pošto je velikosrpska propaganda u Crnoj Gori bila uhvatila duboki korijen i veliki dio stanovništva zatrovala”. Po njegovom mišljenju crnogorski državni vrh morao je ući u rat „da ne bi postali izdajnici srpske stvari”, mada su znali da pobjeda Antante znači uništenje crnogorske države i da je ta pobjeda bez sumnje povezana sa stvaranjem jedne velike srpske države.
Razgovor brigadira Bećira (Njeguši,14. 9. 1870. – Jasenovac 1942.) sa austrijskim novinarom još je jedan dokaz da je kralja Nikolu i njegovu Vladu narod primorao da objavi rat Austro-Ugarskoj.
Tajno vođenje pregovora
Plamenac je jedan od onih savremenika ratnih događaja, (ovaj dio Memoara napisao je 14. juna 1916.) koji bez uvijanja govori o izdaji kralja Nikole, izdaji za koju su tada,kako on tvrdi, saznali francuski, engleski i italijanski poslanici na Cetinju, kao i Vrhovna komanda srbijanske vojske. Dok su trajale ratne operacije, i u vojsci i u narodu širile su se glasine o šurovanju kralja Nikole sa Bečom,o njegovoj izdaji, o prodaji Lovćena za 60 miliona kruna u zlatu.
U „Glasu Crnogorca” objavljen je „široki oglas kraljev” u kome se obratio Crnogorcima – poručio im je „da će pazit narod crnogorski gdje god bude poša”. Vladu je promijenio pred Božić, jer je „odredio sa Austrijom da im predade Lovćen i Crnu Goru o Božiću”. Plamenac u Memoarima zapisuje šta se sve tada pričalo o kraljevom putu u Kotor i pogodbi sa Austrijom za prodaju Lovćena.
Da su kraljevi politički protivnici u obračunu sa njim, da bi ga što više politički i moralno srozali i diskvalifikovali, širili vijesti o njemu kao o čovjeku odanom Beču, u to ne treba sumnjati, kao što ne treba sumnjati ni u to da je i sam gospodar crnogorski svojim dvoličnim, prevrtljivim ponašanjem davao povoda za tako teške optužbe. O takvoj izdaji, tvrde neki istoričari, nema dokaza, mada je kralj Nikola ostao upamćen po svojoj sposobnosti da vješto ukriva ovakvu vrstu tragova, odnosno da, za tajno vođenje pregovora, ne ostavlja pisane dokaze.
Nakon „što je ispratio diplomate jevropske s Cetinja za Skadar 27. i 28. decembra”, zapisao je Plamenac, kralj Nikola je „otputovao za Podgoricu s Cetinja noću između 28. i 29. decembra, a Generalni štab kad i kralj, sa njim. Ovaj svoj polazak uredio je bio kralj poodavno i sve svoje prenio na Kruševac, a ove noći i ćivot Sv. Petra sa sobom u Podgoricu. Kralj je onamo propovijeda vojsci sa svojim varanjem kako se spremio sa vojskom da srete austrinsku vojsku u Carev laz, da je potuče i isćera iz Crne Gore, kao što je Vladika Danilo tursku vojsku. No, Kralj je naredio da se preda Cetinje Austriji 31. decembra, a zatraži mir od Austrije isti dan, 31. decembra 1915, vlada vladi, a Kralj Caru. Car je odgovorio Kralju 2. januara 1916. da prvo crnogorska vojska položi oružje austrinskoj vojsci, pa će onda primiti mir. Parlamentari od strane crnogorske bili su kom. Risto Ljumović i kap. Mitar Popović. No, Kralj povrati parlamentare kod sebe, zagoneći se na konja da sa vojskom pođe u Carev laz da čeka austrinsku vojsku, da sa tim vara vojsku i vladu dok se spremi za određeni dan da prebježi u Skadar, i 8. januara između 3 i 4 ure po podne otputovao je sa Kruševca put Skadra, a ostavi knjaza Mirka na Kruševac, bez obzira na vladu koju je bio pozva kod sebe, i uza sebe poveze ćivot Sv. Petra do Plavnice”.
Do Plavnice 30 kvintala, a u povratku samo jedan
„Kazivaše mi moj unuk, koji je sa društvom pratio ćivot sa Svetijem na automobil, da je ima težine preko 30 kvintala i sa tim da je jedan od njegovog društva dobijao ranu na sebe, a kad su ga povratili sa Plavnice smaklo ga je isto društvo sa automobila i nije imao težine ni jedan kvintal. Sad, što je ova razlika”.
Serdar Plamenac se samo pita od kuda ovolika razlika u težini i ne daje odgovor, mada ga je lako pogoditi. Postavlja se pitanje: kako je kralj Nikola došao na pomisao da ponese ćivot Svetog Petra Cetinjskog do Plavnice i da ga ponovo vraća, da bi pred lakovjernim Crnogorcima, koji su mu dugo vremena slijepo vjerovali,sakrio šta je sve sa sobom odnio sa Cetinja. Nije li već ostarjeli samodržac bio toliko ubijeđen u privrženost i podanstvo Crnogoraca njemu i njegovom dvoru, da se je i ovako kompromitujućim scenarijem (i za njega i iza njegov podanike) mogao, bez ikakvog zazora,poslužiti.
Nastaviće se