PIŠE: Borivoje Ćetković

Kada su austrijske trupe ušle u Podgoricu 9. i 10. januara 1916. godine „tih dana položile su svoje oružje po naredbi svoje Komande u označenim im skladištima. Neprijatelj je bez otpora postepeno osvojio cijelu zemlju. Nestalo je za svagda posebne i samostalne crnogorske vojske, a s njom je stvarno nestalo i slobodne, posebne i nezavisne crnogorske države”. (Pod. B. Ć.)
„Najtragičnija i najbolnija činjenica u tome istorijskom prelomu u životu Crne Gore bilo je polaganje oružja neprijatelju. Prvi put u istoriji te male zemlje dogodilo se da se njeni sinovi vraćaju svojim kućama bez svoga proslavljenog oružja, koje je Crnogorac vjekovima, i u ratu i u miru držao uza se, kao svoje jedino uzdanje za očuvanje slobode i vođenje borbe za oslobođenje svoje braće od tuđinskog jarma. Bol i stid proždirali su cijelo biće svakog crnogorskog ratnika”, zapisao je dr Škerović.
Nenadmašna visina crnogorskog ratnika
„O crnogorskoj vojsci i crnogorskom ratniku iz mnogobrojnih ratova, manjih i većih sukoba, sa Turskom, Bugarskom i Austrougarskom, pisano je”, veli dr Škerović, „mnogo i raznovrsno, i kod nas u Jugoslaviji i u drugim slovenskim i neslovenskim zemljama. Pisali su o tom ratniku – nacionalnom revolucionaru – i putopisci, i pjesnici, i političari, i istoričari, i vojni stručnjaci i prijatelji i neprijatelji”. Svi su saglasni: po ratničkim osobinama crnogorski ratnik se nalazi „na nenadmašnoj visini neuporedivog nacionalnog heroja”. To je „opšta ocjena... srpskog, jugoslovenskog i slovenskog patriotskog javnog mnenja”. I, te ocjene... znatno su uticale na formiranje gledanja i ocjene Crnogoraca o samima sebi”. I sam knjaz, kasnije kralj Nikola ih „glorifikuje”, a svoju državu vidi kao „nacionalni vojni logor, koji će služiti izvođenju velike nacionalne oslobodilačke težnje srpskog naroda, uzdizanju njegove dinastije i stavljanju njega samog na čelo srpske nacije, kao Prvog Srbina”, zapisao je dr Škerović.
Dr Rakočević: O raspuštanju – kapitulaciji crnogorske vojske
Poznati crnogorski istoričar dr Novica Rakočević u knjizi Crna Gora u Prvom svjetskom ratu 1914- 1918 (izdavač: Istorijski institut, Titograd, 1969.) govori o raspuštanju- kapitulaciji crnogorske vojske.
„Rad kralja Nikole poslije pada Lovćena do njegovog odlaska iz zemlje bio je samo zakulisni manevar da se crnogorska vojska dovede u bezizlaznu situaciju. Njegova ideja o bitci na Carevom Lazu bila je samo komedija koja se, na žalost, za crnogorski narod završila tragično. To je bio unaprijed sračunat plan za obmanu vojske i onih koji nijesu odobravali polagnje oružja. Tu ideju namjerno ili nenamjerno prihvata načelnik Vrhovne komande pukovnik Pešić i komandant Zaštitničkih trupa divizijar Janko Vukotić, premda je svakom moralo biti jasno da nije bilo uslova za tu odsudnu bitku na Carevom Lazu, pa sve daje crnogorska vojska moralno i materijalno bila spremna...
Kapitulacija crnogorske vojske došla je kao posledica dinastičkih interesa i političkih kalkulacija kralja Nikole za očuvanje tih interesa, a sa kraljem Nikolom manje ili više solidarisali su se oni koji su se nalazili na najodgovornijim položajima u vojsci i državnoj upravi... Zato je pogrešno mišljenje onih koji smatraju da bi kralj Nikola izveo vosku da je mogao. On je mogao to lako, ali nije htio da je izvede. Glavni razlog kojim se pritom rukovodio bila je njegova bojazan da će vojsku ispustiti iz ruku i da će se ona izgubiti u srpskoj vojsci. Polazeći od te pretpostavke, koja je bila osovana i moguća, kralj Nikola je smatrao da je za njegove interese najbolje ako Crnogorci ostanu u zemlji, pa kad dođe povoljan trenutak – da ih nađe tu na okupu”. (Pod. B.Ć)
Gdje je pogriješio kralj Nikola
Dr Rakočević je decidan: procjena situacuje bila mu je pogrešna i poistovjetio je sebe sa državom – „dovoljno je bilo da se on sam nađe kod saveznika”. Strah od ujedinjenja Crne Gore i Srbije stalno ga je progonio – i to s razlogom. Pokret za ujedinjenje sa Srbijom uzeo je bio široke razmjere u Crnoj Gori. I u narodu i u vojsci „pozicije kralja Nikole bile su poljuljane”. I on i mnogi državni i vojni funkcioneri bili su u strahu od ujedinjenja”.
Svoju ocjenu o raspuštanju – kapitulaciji crnogorske vojske, koju je dao u knjizi štampanoj 1969. godine, dr Rakočević je ponovio i u radu „Kako se uticalo na opredjeljivanje Crnogoraca za ujedinjenje u toku rata 1914-1918”, objavljen u Istorijskim zapisima, 3-4 za 1988. godinu.
Do „raspuštanja-kapitulacije crnogorske vojske doveli su dinastički interesi i pogrešne političke računice kralja Nikole” – htio je da sačuva pozicije svoje dinastije i samostalnu Crnu Goru. U tom svom opredjeljenju imao je podršku i pojedinaca iz vojnog i državnog vrha.
Dr Rakočević kao „glavni razlog kojim se kralj rukovodio te nije izveo vojsku i povukao se za srpskom vojskom bila je njegova bojazan da će tamo vojsku ispustiti iz ruku‘ i da će se ona izgubiti u srpskoj vojsci, pa će tako, još u toku rata, doći do ujedinjenj sa Srbijom. Za ovu kraljevu pretpostavku autor priloga tvrdi da je „bila i onovana i moguća, ali se ne može reći da bi bila realizovana”, a njegovu ocjenu da je za njega najbolje ako Crnogorci ostanu kod svojih kuća smatra pogrešnom. Bio je u zabludi i to velikoj: mislio je kada se završi rat – naći će ih na okupu.
(Nastaviće se)