- PIŠE: Borivoje Ćetković

Dr Pero Slijepčević, istoričar, profesor univerziteta, zabilježio je 11. juna 1926. godine razgovor o kapitulaciji Crne Gore sa čuvenim crnogorskim vojskovođom.
Janko Vukotić kralju Nikoli: „Poslušao si sinove... Nijesu služili ni tebi ni otadžbini. Izdaj je i ti”!
„Petog januara držali smo sjednicu: Kralj, Vlada i ja u dvorcu na Kruševcu; što da se radi. Jednoglasno zaključismo, na kraju krajeva, da se povlačimo, te da se vojsci izda naređenje da brani odstupnicu”.
„Ja neću”, veli Vukotić, „da kažem Kralju da sam ja to naređenje već izdao, ne bi li i on potpisao. Risto Popović (onda min. un. poslova) mu podnosi na potpis. A on veli: „Neka čoče, da se malo odmorim, ta gotovo je, složni smo svi. Sjutradan, kako je već rečeno, Vrhovna komanda, odnosno general-serdar Janko Vukotić, kao njen načelnik štaba, produžila je sa izdavanjem naređenja u vezi sa naredbom broj 69 od 5. januara. U vrijeme toga poslovanja kralj Nikola je pozvao serdara Vukotića k sebi na Kruševac. Poslao mu je svoja kola. Umoran i bolestan, jedva je, pod pritiskom osoblja štaba, sio u kola i otišao. Ušao je u kraljevu sobu bez prijave, što ranije nije činio, mada je za to imao kraljevu dozvolu. U sobi je zatekao ovakvo stanje: kralj je `sjedio na krevetu, u uniformi. Pred njim jedan sto, i kod stola stoji Mirko, ukočen, bolestan. Knjaz Petar `za drugim stolom, čuka prstom o sto – Što je Janko, veli stari začuđeno. `Što si me zvao, gospodaru?`. `Sjedi Janko`. Pomislio sam da se radi o kakvoj dvorskoj svađi, kao što ih je na hiljade bilo. Zatim se kralj obratio mlađem sinu, i nastavio očigledno prekinuti, ulaskom generala Vukotića, razgovor. E,tako, tako, kao što ti kažem, ti ćeš se pismeno odreći svih dvorskih prava`- `Hoću, babo, izjavio je najmlađi sin. `Na to će kralj meni`...
– Janko!
– Zapovijedajte Gospodaru!
– Ja idem.
– Kud Gospodaru?
– U Skadar.
Zamuti mi se pred očima, izgubih sve obzire, i onako bolestan i rastrojen stadoh vikati iz glasa da su, prostićeš, bale skakale oko mene.
– E, čuj me, Gospodaru! Služio sam ti trideset godina! Čuvao sam te bolje nego što te je čuvala tvoja žena Milena i nego tvoje kćeri. Bolje, jer sam više razumio od njih. Pa kad nas tako ostavljaš, evo ću ti reći: Poslušao si sinove... Nijesu služili ni tebi ni otadžbini. Izdaj je i ti! Što je nevaljastva, u sve su ugazili. E sad vidim da smo te uzalud branili i čuvali! Govorio sam tako ne znam koliko, izvan sebe, a on je samo vikao:
Janko, Janko! Smiri se! Janko!
I onda je viknuo što može: Janko, čuj me! Zakleo sam se svojoj familiji na ćivotu Sv. Petra da ću večeras biti u Skadar, ali evo tebi dajem riječ, ne bio ja čovjek ako se sjutra ja ne vratim opet ovamo! Razumiješ li, čoče.
– To me dirnu, pomislih mu na familiju, pa rekoh:
– Pa što mi ne kažeš zaboga?
– A ne daš mi da ti kažem.
– Opraštaj Gospodaru.
Povjerovah mu, bi mi krivo na mene sama što sam onako izašao iz takta. On ustade i reče Mirku; Hajdemo... Izađosmo svi, on sa sinovima krenu maloj crkvici, ja zastadoh. No, on se osvrnu, pa me zovnu: Ajde Janko, i ti! U crkvi je bio donesen ćivot Svetog Petra. Stari se prekrsti dva puta više ćivota, pa se okrenu Mirku:
– Mirko dok si bio mali u tebi smo gledali velikog budućeg čovjeka i nadu Crne Gore. No poslije si sve pokvario. Ovaj Janko učinio je za nas i za Crnu Goru više nego iko! Pazi Janka!
– Razumijem, tata!
Na to smo izašli iz crkve, a da ja nijesam znao što to upravo znači. (Ja sam ovdje prekinuo serdara s pitanjem, što misli sada i zašto su išli u crkvu; odgovorio je: `pa to je valjda bilo kao potvrda pred ćivotom za njihov dogovor”.
(Razgovor sa čuvenim crnogorskim vojskovođom serdarom Jankom Vukotićem o događajima oko kapitulacije Crne Gore u Prvom svjetskom ratu vodio je 11. jula 1926. god istoričar P. Slijepčević. Tekst je objavljen pod naslovom:„Janko Vukotić i kapitulacija Crne Gore, u Novoj Evropi, knj. XV,br. 7.2. mart 1927,s.236-7.Nav. prema Škerović, 2004:141.)
(Nastaviće se)