Kraljeva kolebljivost, neodlučnost, po mišljenju Živojinovića, pokazala se „tokom čitavog trajanja rata dok je Crna Gora učestvovala aktivno, znači do prvih dana 1916.” On priznaje Crnogorcima „junaštvo i herojstvo, žrtve i njihovu ljubav prema Srbijancima, ali mnogo zamjera kralju Nikoli da nije doveo u sklad Crnu Goru sa svojom najznačajnijom saveznicom Kraljevinom Srbijom, koja je pružala svu pomoć, finanansijsku prije svega, izdržavajući crnogorsku vojsku.”
I kada je ušao u rat, tvrdi ovaj istoričar, kralj je izbjegavao borbu i „prije svega planirao da neiskreno sarađuje sa srpskom vojskom na drinskom frontu što je dovelo do velikih sukoba sa srpskom vrhovnom komandom.” Imao je i svoje planove da pripajanjem sjeverne Albanije i zauzimanjem Skadra proširi Crnu Goru.
Teritorijalni planovi kralja Nikole zaista su bili megalomanski. Velika Crna Gora uključivala je „ne samo Sjevernu Albaniju i Skadar nego i velike djelove Raške oblasti, čitavu Hercegovinu do Neretve uključujući i Dubrovnik, pa čitavu istočnu Bosnu do Sarajeva i samo Sarajevo. To je značilo da je Crna Gora maltene trebala da udvostruči svoju teritoriju što, naravno, nijedna od velikih sila nije mogla da dozvoli. To bi značilo prekomponovanje Balkanske političke scene u korist jednog saveznika kome se nije vjerovalo. A nije se vjerovalo kralju Nikoli”.
Od svojih saveznika Italijana kralj Nikola je optužen da šuruje sa Austrijancima, vodi tajne pregovore sa njima s ciljem da uz njihovu pomoć „zauzme Skadar i uđe u sjevernu Albaniju”. Pričalo se naveliko da je „Crna Gora neiskren, nelojalan saveznik”, da nema namjeru da se bori kako to njoj dolikuje, a bilo je i dosta pritužbi upućenih kralju Nikoli, njegovoj saradnji sa Srbijom. Ovi i drugi problemi „nastali su nakon ulaska crnogorske vojske u Skadar i proglašenja sjeverne Albanije dijelom Kraljevine Crne Gore.
Pregovori Crne Gore i Austrougarske
Po mišljenju akademika Živojinovića, nakon „zauzeća lovćenskih položaja vlada je bila primorana da razmotri pitanje primirja” - tražila je „od kralja da uputi parlamentare da zatraže primirje” i „otpočnu pregovore o prekidu vatre”. „Kralj Nikola je”,međutim, „odbacio zahtjev i naredio da se borbe nastave ukoliko je to moguće. Nakon sjednice vlade, održane 11. januara, kralj je ipak prihvatio zahtjev o upućivanju parlamentara. Oni su istog dana pošli na Njeguše, gdje se nalazio komandant austrijskih trupa, koji im je zapovijedio da „crnogorska vojska treba da položi oružje bez pogovora” i da se, srpske trupe moraju predati. A, ako se ovi uslovi ne prihvate Austrijanci nastavljaju operacije. Vlada je 12. januara „odlučila da prihvati zahtjev austrijske komande”. Uslijedila je čudnovatna odluka Mijuškovića – „pošao (je) lično da razjasni detalje predaje oružja, ali se na putu predomislio i vratio u Podgoricu”. Parlamentari-kraljevi ađutanti „13. januara otišli su u Njeguše i generalu Veberu predali zahtjev za zaključenje primirja”. A predali su i „lični apel kralja Nikole caru Franju Josifu”. Tog dana Austrijanci su „zauzeli Cetinje, a parlamentarci su se vratili u Podgoricu ne primivši odgovor na predlog o primirju”.
Austrijski car i Vrhovna komanda 14. januara „odgovorili su na predlog o prekidu ratnih operacija” - ponovili su svoje zahtjeve: crnogorska vojska da ploži oružje, a srpske trupe u Crnoj Gori da se predaju. (Pod. B.Ć.)
Živojinović navodi da je novoimenovani načelnik Vrhovne komande crnogorske vojske, divizijar Janko Vukotić,18. januara „objavio naredbu protivrečnog karaktera. Pozvao je vojsku da ide ka Skadru, ali ako hoće; oni, pak, koji nijesu željeli da se povuku mogli su se vratiti kućama. To je bilo jednako napuštanje borbe, posle čega je pružanje organizovanog otpora postalo nemoguće. Kako bilo, Vukotićeva naredba shvaćena je u Italiji kao kapitulacija”.(Pod. B.Ć) (Živojinović, 1996: 194, 196)
Nestanak Crne Gore
sa političke
karte Evrope
Pregovori i potpisivanje kapitulacije i izlazak iz rata, dakle, po akademiku Živojinoviću „dovelo je Crnu Goru u rang zapravo poraženih država, i ona se više nije vodila kao saveznička država, već se vodila kao zemlja koja je bila poražena i koja je izišla iz rata kada je potpisala kapitulaciju sa Austrougarskom. Otuda i taj režim koji je zaveden u Crnoj Gori poslije završetka Svetskog rata da ona bude okupirana od savezničkih trupa”. Crna Gora je za razliku od Srbije i Belgije koje su ostale u ratu,(i „izvele svoju vojsku i vladare”), potpisala dokument o kapitulaciji- kralj je „pošao u egzil”, a vojska ostala u zemlji.
Dakle, ne može se kraljevina Crna Gora izjednačiti sa kraljevinom Srbijom i Belgijom, to jest da je i ona navodno ostala u statusu zaraćene strane. Da bi potkrijepili svoje mišljenje o takvom statusu Crne Gore istoričari separatisti kao ključni argument navode kraljevo odbijanje da izda punomoćje „krnjoj Vladi” da potpiše ugovor o miru. Ovakvi politički potezi crnogorskog suverena, čiji je cilj bio da svoju odgovornost prenese na druge, shvaćeni su ne samo u Beogradu, već i kod saveznika, kao dio njegove kapitulacione igre.
Zato je i odlučeno da se odredbama o primirju sa Austrougarskom (novembar 1918) predvidi okupacija Crne Gore. Savezničkim okupacionim trupama (Italijani, Englezi, Amerikanci, Francuzi i Srbijanci), komandovao je Franše Depere, komandant istočne armije. Privrženici lika i djela kralja Nikole ne prihvataju činjenično stanje, da je Crna Gora kapitulirala- govore o njenom „nepravednom žrtvovanju na kraju rata”, o njenom „uništenju kao nezavisne države usljed okupacije i nasilne aneksije sprovedene od strane Srbije i njenih trupa.”
(Nastaviće se)

PIŠE: Borivoje Ćetković