Razlika između „čitanja” i „istinskog čitanja” možda bi se najslikovitije mogla objasniti jednom mišlju Reja Bredberija iz „Farenhajta 451”, gdje se doslovce kaže: „Razlika između čovjeka koji samo kosi travu i pravog baštovana, upravo je u tom dodiru. Onog što kosi travu gotovo da i nije bilo; baštovan u tom vrtu ostaje zauvijek” (Bredberi, 2015: 163). Našem poimanju „istinskog čitanja”, najbliži je svakako primjer baštovana. Takođe, važno je odbaciti svaku vrstu fetišističkog odnosa prema knjigama, u konkretnom slučaju onu vrstu čitanja u kojoj, kako Prust primjećuje, učen čovjek čita radi čitanja, da bi upamtio pročitano, „nakrcava se njihovim netaknutim oblikom (misli se na knjige – prim. aut.), umjesto da one za njega budu usvojiv element, načelo života, a ne tek strano tijelo, načelo smrti” (Prust, Marsel, 2011: 36-37); on ne umije izaći bolji iz susreta sa knjigom, nije sposoban promišljati je na nekoj novoj, neotkrivenoj ravni, biti kreativan, bogatiji. Takav čitalac diskursu ne učitava novi smisao, nije sposoban za to, već ga samo šturo skladišti i barata informacijama.
Problem svakako čuči u vrijednostima koje se baštine, odnosno u poremećaju sistema vrijednosti. Ni oni koji bi trebalo da rade na njegovanju i promociji kulture čitanja to ne čine ili u najmanju ruku bar ne iskreno. Sve te njihove kampanje za promociju čitanja svode se na projekte koji, reklo bi se, imaju kontraefekat ili su ustrojeni tako da ne proizvode ama baš nikakav efekat, sem reklamnog. Neki najekstremniji vidovi sličnih, a sve učestalijih kampanja te vrste, zapravo vrijeđaju prave čitaoce i one koji se bave kulturom čitanja.
Izuzeci ne bi trebalo da nas pretjerano zanimaju jer u ovoj oblasti nemaju moć da suštinski proizvedu efekat, kao ni lako i gordo jurišanje u odbranu opštih stvari, rasprostranjenog mišljenja i stavova koji su se odomaćili poput nekog od prirodnih zakona. Opšteprihvaćeno mišljenje, najšire zastupljeno, najlakše je i braniti (ne i odbraniti), baš zbog nedostatka straha od kritike, od drugosti, od tuđeg mišljenja. Stoga, kada su u pitanju čitanje i čitalac, najlakše je reći da je uvijek vladala slična situacija: malo je istinskih čitalaca, malo istinskih pisaca. U navedenom nema ničeg spornog, osim tog duha koji istom tezom ujedno poručuje da je riječ o stvari o kojoj ne treba razmišljati jer je ona takva po sebi, da od nje treba jednostavno dići ruke jer je svaki drugačiji potez skup i nerazuman. Ono što dodatno brine i što nam se danas javlja sve jasnije i slobodnije jeste i ta tiha, ali neumitna „hajka” protiv čitaoca i čitanja, ma kako i na kom nivou ga mi definisali. Ovdje je, u suštini, a valja ponoviti, riječ o čitanju i čitaocu kao najširem mogućem pojmu, najšire shvaćenoj kulturološkoj ili pak sociološkoj kategoriji.
Civilizacija koja počiva na čitanju počela je sasvim čudno (iako ne neočekivano) da se odnosi prema fenomenu čitanja, odnosno čitaoca. I sami koraci koje ona navodno preduzima za „zaštitu i promociju” čitanja, u očima iole pristojne (ne obrazovane, načitane, kulturne, ili ma kakve druge) osobe, izgledaju samo kao sukcesivni proces legitimizacije čitavog sistema koji je čitanje postavio na samu marginu.
Kada smo već kod toga, interesantno je na koje se sve načine dovijaju navodni „promoteri čitanja”. Na primjer, rumunski grad Kluž, u Transilvaniji, prvi je prema pisanju medija u svijetu prije nekoliko godina omogućio besplatan gradski prevoz putnicima koji čitaju knjigu u autobusu, a na inicijativu Viktora Mirona, aktiviste čija je namjera bila da podstakne ljude da više čitaju knjige dok se voze u javnom prevozu. Miron se zalagao i za druge kampanje u kojima je promovisao čitanje, a jedna od njih jeste i projekat „Bookface”, koji podrazumijeva da svi ljudi koji kao profilne fotografije na Fejsbuku imaju knjige, dobijaju popuste u knjižarama. Ovo prije sliči dobro osmišljenom projektu kolektivne i javne simulacije čitanja, nego li kampanji koja bi zaista pospiješila i afirmisala isto. Polazišna greška jeste, naravno, u samoj motivaciji. Ne izgleda da je primarna knjiga, već autobuska ili tramvajska karta. Kreatori ovakvih kampanja moraju imati na umu da knjiga, odnosno čitalac, mora biti referentno tijelo.
Slično toj inicijativi, u Belgiji su umjesto popularnih pokemona jurili knjige! Inspirisana igricom „Pokemon Go”, direktorka jedne belgijske osnovne škole razvila je igricu u kojoj učesnici umjesto za crtanim monstrumima, tragaju za knjigama. Dok su lovci na pokemone koristili GPS i kameru mobilnog telefona, Avelin Gregoar je smislila igricu za koju je potrebno pristupiti grupi na Fejsbuku „Knjigolovci” (Chasseurs de livres). Kada igrač pročita knjigu, „oslobađa” je i vraća u svijet, slika je i tu sliku postavlja u grupi na Fejsbuku, nagovještavajući mjesto na kom je knjiga skrivena. Ni na ovom primjeru ne izgleda da je civilizacijska suština knjige primarna, već da se do nje dolazi (čitaj: za nju se zanima) preko društvene mreže Fejsbuk, uz inspiraciju igricom koja je preplavila svijet.
Takođe, u nizu sličnih primjera koji su samo poslastica medijima, ali ne i onima kojima su navodno primarno namijenjeni, kao dio kampanje za podsticanje čitanja, širom Londona je 2014. godine postavljeno 50 klupa, specijalno dizajniranih u stilu popularnih dječjih romana čija radnja ima veze s tim gradom. Posjetioci su mogli da ih pronađu prateći seriju tragova koje imaju veze sa pisanjem, piscima i knjigama. Između ostalih, na klupama su se mogli vidjeti meda Padington, Šerlok Holms, Meri Popins i Džejms Bond (obratiti pažnju na izbor). Klupe u okviru kampanje „Books about Town”, koju su pokrenule dvije humanitarne organizacije i Nacionalni fond za pismenost mogle su se naći u Blumsberiju, Griniču, Riversajdu i Sitiju do sredine septembra te godine, kada su prodate na aukciji, nakon koje je sav novac od prodaje upotrijebljen za borbu protiv nepismenosti.(NASTAVIĆE SE)

PIŠE: MR ALEKSANDAR ĆUKOVIĆ