PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Progon ljudi koji su bili uključeni u ustanak protiv Makedonije bio je veoma žestok i surov. Svi su oni trebalo uglavnom da plate svoju borbu za slobodu i nezavisnost. Hiperid je, na primjer, uhvaćen na Egini zajedno sa nekoliko svojih najbližih prijatelja, članova demokratske stranke. Inače, ovaj veliki patriota, vrstan besjednik i nepomirljivi protivnik Makedonije, održao je potresnu i nadahnutu besjedu Leostenu i drugim junacima palim kod Lemije. Kada je doveden kod Antiparta, ovaj mu je odsjekao jezik i potom ga pogubio na svirep način (u Korintu). Prema drugoj verziji, Hiperid je sam sebi odgrizao jezik da ne bi odao atinske državne tajne u poslednjim trenucima života pod pritiskom strahovitih muka. Tijelo mu je potom bačeno, bez sahrane, kako bi se i na taj način ponizili on i njegova antimakedonska politika. Tek kasnije, tajno, njegovo tijelo je preneseno u Atinu i položeno u porodičnu grobnicu.
Ubrzo se u Atini saznalo gdje je Demosten pobjegao. Odmah je za njim organizovana potjera koju je predvodio nekadašnji tragični glumac Arhija, iz Turija (u južnoj Italiji), koji je prethodno uhvatio i sproveo do Antiparta Hiperida. Pokušaj hvatanja i sprovođenja Demostena do Antipatrovih dželata nije uspio jer je znameniti besjednik i državnik sebi oduzeo život da ne bi pao u ruke svojim neprijateljima. Demosten je i svoju poslednju borbu završio hrabro, slavno i dostojanstveno ne pokoravajući se naređenju koje je izdajnički sprovodio Arhija. Dostojanstveno se suočio sa smrću sa neuporedivo jačim neprijateljem koji je uzeo dušu njegovoj domovini. Poslednje trenutke života i Demostenov kraj zabilježio je Plutarh u svom radu, i mi ga ovdje, dajući prednost izvornosti saopštenja antičkog pisca, prenosimo kroz jedan kraći fragment:
„...Stražari koji su stajali uz vrata ismijavahu ga misleći da se boji i nazivahu ga mlitavcem i strašljivcem, no Arhija, pristupivši mu, zvao ga je da ustane i, ponavljajući iste riječi kao ranije, opet mu je obećavao pomirenje sa Antipatrom. Ali Demosten, osjetivši da je otrov već prodro u tijelo i da ga savladava, otkri glavu i ustremivši pogled u Arhiju reče: ‘Sad ti je već čas da glumiš Kreonta iz tragedije (tj. iz Sofoklove Antigone, gdje tebanski kralj Kreont zabranjuje Polinikovu sahranu) i baciš ovo tijelo nesahranjeno. A ja, dragi Posejdone, još živ izlazim iz tvoga svetilišta; dok Antiparat i Makedonci nijesu čak ni tvoj hram ostavili neokaljanim.’ To rekavši i zatraživši da ga neko podupre jer se već tresao i posrtao, čim je izašao napolje i prošao pokraj žrtvenika, pade i zastenjavši ispusti dušu.“
Tako je tragično završio svoj život, dana 12. oktobra 322. godine p.n.e., Demosten, čovjek koji nije htio da se preda neprijateljima koji bi, neosporno, uživali u njegovom mučenju. Demosten je u pisaljci držao otrov koji je odmah, kada je pisaljku zagrizao i iz njega progutao komadić, otrov počeo da djeluje. Neke druge verzije, međutim, iznose podatak da je Demosten zamotuljak otrova držao na nekom drugom mjestu. Tako je sebi presudio kao veliki patriota i nepomirljivi borac protiv stranaca koji su porobili njegovu otadžbinu. Stanovnici malog ostrva Kalaurija su tog velikog čovjeka sahranili odmah tu, pored samog hrama, kao uspomenu na neizmjerne zasluge koje je on učinio čitavoj Grčkoj u borbi sa mnogo jačim i složnijim neprijateljem. Uspomena na Demostena, na njegove vatrene i strastvene govore, na njegovo ogromno rodoljublje, državničku mudrost i istrajnost, tokom vremena je postajala sve slavnija i poštovanja dostojnija.
U samoj Atini se čekao pogodan trenutak da se postavi spomenik Demostenu kao znamenitom i zaslužnom građaninu. Tadašnji običaji su nalagali da se u samoj Atini, na trgu, postavi govornikovo poprsje kojim bi se građani podsjećali na svoga velikog prethodnika, a čije djelo će ostati vječito da živi u njihovoj (i svjetskoj) istoriji. Četrdeset i dvije godine poslije Demostenove smrti, dakle 280. godine p.n.e., Demostenov nećak (sin njegove sestre) podnio je atinskoj vladi zvaničan zahtjev da se neodložno u tom gradu napravi bronzani kip njegovom ujaku. Demostenov sestrić, po imenu Demohar, u svom zahtjevu detaljno navodi razloge zbog kojih je potrebno, čak neophodno podignuti dostojno spomeničko obilježje velikom Atinjaninu [...] Ovaj Demoharov predlog, bolje reći zahtjev upućen atinskoj vladi, naišao je na povoljan odjek. Uskoro je podignut traženi spomenik velikom Atinjaninu koji je mnogo dao svojem velikom i slavnom gradu. Bronzani kip je napravio poznati tadašnji vajar Polieukt. Na spomeniku je stajao sledeći natpis: „Da ti snaga, Demostene, ravna bješe umu,/ Ne bi makedonski mač helenski savladao rod“.
O njemu, njegovom životu, djelu i vremenu u kome je živio napisano je bezbroj radova. I sam Demosten je, u više navrata, posebno u svojoj sjajnoj besjedi „O vencu“, isticao smisao nužnosti poslova kojima se bavio. Na pitanje: „U čemu se sastoji dužnost jednog državnika?“ on lakonski odgovara: „Da razumije stanje stvari još iz korijena, da predvidi budućnost i da je tumači drugima. To sam ja učinio!“ – rekao je Demosten.
(KRAJ)