-Piše: Dr Radoslav T. Stanišić, filmski i TV reditelj

Jer, ove zamišljene sinteze na putu do objektivizacije same iluzije nose u sebi i želju za dominacijom da mu pokret ne bude podjarmljen i da iznova počne da izražava ona svojstva protiv kojih je usmjerena cijela ova faktura. Treba se samo sjetiti scene u kojoj Inspektor konačno nalazi mir u svojoj sobi. Ma koliko da je situacija poznata, Mimica insistira na njenom pokazivanju dok ne stekne nijemo uvjerenje da je ona tek dio strukture samog filma. Konkretizujući je do najsitnijeg detalja, reditelj istovremeno naglašava povezanost motiva i unutrašnjeg sadržaja. Dok se figura zadovoljno odmara sa nogama potopljenim u lavoru i novinama u ruci, preko slova počinje da titra otisak prsta: čim na sebe skrene pažnju počinje da bježi a svaki pokret dobija u konkretnosti. I tada nam postaje jasno da ova pojava nije slučajna igra već u svemu događaj u čijem stvaranju i te kako aktivno učestvuje sama ličnost. Dovoljno je provjeriti utisak koji formiraju svi oni uvodni detalji pa da nam postane jasno da je riječ o biću koje je potpuno identifikovano sa funkcijom policijskog njuškala.
Njegovo unutrašnje raspoloženje uslovljava pojavu utiska i implicira samu akciju. Predavanje o ovoj konkretnosti i djelovanju lišenom svake iluzije ima nečeg tragičnog u sebi. Ta otuđena želja za događajem i permanentno nepovjerenje prema svakoj pojavi djeluje gotovo samostalno pa figura nad njom i nema nikakve vlasti. Čovjek se poistovjećuje sa prostorom tako da traganje za otiskom oličava na veoma efektan način Ijudsku nemoć nad stvarima i nad sopstvenim bićem. Inspektor oprezno prolazi ulicama grada izbjegavajući „opasnosti“. Dolazi kući. Pere noge i čita novine. Odjednom ugleda otisak prsta koji naglo počinje bježati. Inspektor ga slijedi...
Niz duhovitih situacija, komičnih detalja sadrži ova crtana filmska satira na jednu fantaziju opterećenu željom za doživljajem nečeg tajanstvenog, napetog i dinamičnog. Da li je Inspektor svjestan besmislenosti situacije i položaja u kome se našao? Sadrži li pokoravanje akciji u sebi i nešto protestno? Nije li traganje izraz dubokog subjektivnog pesimizma? Okružen ovim i sličnim pitanjima reditelj ističe da on sebi nije postavio zadatak da utvrdi kakav je ovo čovjek i šta on zapravo predstavlja u ovom svijetu. Nema potrebe za variranjem teme „Samca“ i povratnim radnjama tako da svaki pokret biva predstavljen u svom punom značenju. Taj put koji Inspektor prelazi ulicama, fasadama, podzemljem, ima nečeg turobnog u sebi i svojim hladnim mehanizmom, lišenim svake simbolike, jasno pokazuje način na koji egzistira čovjek. Treba samo precizno analizirati svaku promjenu u intenzitetu pa da nam postane jasno kako figura sama sebe individualizira i definiše. Ona se ne nalazi iznad pokreta već uvijek iza njega, ili u njemu samom, tako da odgovore na pitanja o suštini i egzistenciji ne treba tražiti van ovako koncipiranog djela, pogotovo što pokret identifikovan u scenografskom ambijentu predstavlja samoiskazivanje, iznošenje suštine i konkretizovanje akcije. Inspektor ne iskazuje emocije, izraz mu je potpuno statičan, a pokret dosta tvrd. Pa ipak, sve mu to ne smeta da postepeno zadobija individualnost – kada dođe vrijeme finalu, mi tačno znamo kakva figura stoji pred nama, pa nije teško objasniti ni reakciju u času kada saznaje da je otisak za kojim je toliko tragala – njen lični!
(NASTAVIĆE SE)