-Piše: Budo simonović

Fotografiju Stevana Filipovića pod vješalima snimila je sedamnaestogodišnja Slobodanka Vasić, šegrt, „leteći reporter“ foto-radnje „Kosara“, koja je prisustvovala vješanju i iz prikrajka napravila istorijske snimke, nesvjesna kakvu stranicu istorije antifašizma piše, definitivno su utvrdili (vršili su čak i posebnu ekspertizu) i o tome i knjigu napisali Mirjana Belić Koročkin Davidović i Radivoje Davidović.
Niko, očigledno, iz mase nije obraćao pažnju na mladu djevojku (bilo je, prema nekim procjenama, prisutno oko tri hiljade, pretežno silom okupljenog naroda), koja je požurila u radnju da razvije film, čim se Filipovićevo tijelo zanjihalo na vješalima. Kad je tog popodneva sa ostalima iz fotografske radnje „Kosara“ i ona dospjela u zatvor, branila se da joj je cilj bio samo da zaradi koji dinar, jer je računala da bi fotografije mogle zanimati rodbinu i prijatelje obješenog, ali i mnoge koji su prisustvovali tom činu...
Slobodanka Vasić je preživjela rat i tek 1984. godine u „Glasu Vračara“ objavljeno je njeno kazivanje kako je snimila tu fotografiju. Za to, međutim, nije imala nikakvih tvrdih dokaza, sem priča pojedinih tada još živih očevidaca vješanja Steva Filipovića da je tog dana samo ona tu viđena sa foto-aparatom u rukama, a sve je u sumnju dovela njena gazdarica i vlasnica radnje Milka Antić, koja je, prvo, tvrdila da je ona autor, a potom da je fotografiju navodno snimio njen tada četrnaestogodišnji sin Bata i to sa ramena svoga oca.
Slobodanka Vasić, nažalost, nije dočekala pojavu knjige bračnog para Davidović (za tu knjigu su, inače, dobili nagradu „Dragojlo Dudić“ boračke organizacije Srbije) – nije dočekala satisfakciju i zasluženo priznanje za autorstvo jedne od najpoznatijih ratnih fotografija na svijetu.
Taj osmijeh Ljuba Čupića, prezrenje smrti i bijede života u ropskim lancima, taj prkos Stevana Filipovića, koji sa vješala, sa omčom oko vrata, do neba uzdignutih pesnica kliče slobodi i pokazuje kako se za nju treba boriti, odavno zadivljuju i izazivaju sveopšte poštovanje posjetilaca najvećih muzeja ratova širom svijeta. Podjednako im se dive od Londona, Beča i Torina, do Rima, Nju Delhija, Tokija i Njujorka...
– Povodom tridesetogodišnjice Narodnooslobodilačke borbe jugoslovenskih naroda, u Nju Delhiju je 1971. godine organizovana velika izložba posvećena tom jubileju – sjeća se penzionisani pukovnik Ivo Matović, koji je kao novinar – urednik „Narodne armije“ pratio izložbu. Među eksponatima su, dakako, na vidnom mjestu bile istaknute i te već tada poznate i slavne fotografije narodnih heroja Ljuba Čupića i Stevana Filipovića.
Za sve nas je bilo veliko zadovoljstvo i predstavljalo veliku čast kad su se na izložbi jednog dana pojavili predsjednik Džavaharlal Nehru i njegova ćerka Indira. Oni su najprije nakratko zastali ispred fotografija Čupića i Filipovića, potom produžili i razgledali sve eksponate, a onda se ponovo vratili i zatražili od komesara izložbe, tada pukovnika, Špira Srzentića, da im objasni ko su ta dva momka i gdje su i kad snimljeni.
Pažljivo su saslušali Srzentićevu priču, a onda je Nehru, očigledno duboko ganut, rekao – mislim da ga citiram do riječi: „Vi ste morali da pobijedite kad ste u svojim redovima imali ovakve borce i junake, i za priču, za istinu o vašoj borbi, dovoljne su samo ove dvije fotografije, one sve govore...“ Kasnije sam čuo da je Nehru, da li na nekoj drugoj sličnoj izložbi ili, što mi se čini vjerovatnije, u nekoj prilici kad je ulazio u palatu Ujedinjenih nacija u Njujorku, gdje u prirodnoj veličini stoji fotografija Stevana Filipovića pod vješalima, u znak poštovanja kleknuo ispred nje. A sigurno znam da je, pored ostalih, i veliki Žan Pol Sartr tražio da ga fotografišu ispred legendarnog portreta Ljuba Čupića...
Sjutra: KO SRUŠI SPOMENIK, UBIO BI I ČOVJEKA