- PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Kod starih Grka je govorništvo imalo veoma dugu i plodnu tradiciju koja se može vidjeti još u čuvenim Homerovim spjevovima, u „Ilijadi“ i „Odiseji“. Naravno, počeci govorništva sežu mnogo dalje u prošlost helenskog naroda, zapravo njegovih plemena, ali se tek u Homerovim spjevovima nalaze jasni znaci ispoljavanja te vještine. Lijepo i razborito besjedenje je bilo znak mudrosti, dostojanstva i aristokratskog porijekla. Na svim javnim skupovima, posebno u saborima, vijećima i drugim odabranim djelovima društvene zajednice, odabrane rodovske i plemenske starješine i drugi prvaci su međusobno razmjenjivali misli, iskustva i savjete, a najčešće se dogovarali o predstojećim poslovima i zadacima. Tada nije bilo, razumljivo, nikakvog planskog i cjelishodnog besjedenja, zasnovanog na prethodno utvrđenim teorijskim ili iskustvenim pravilima koja bi služila kao obrazac dobrog besjedenja. Govornik bi neposredno uzeo riječ, iskazao svoju misao i time se uključio u raspravljanje o nekom važnom pitanju. To je bilo obično u usko odabranom društvu ljudi koji su se međusobno dobro poznavali i uvažavali, tako da se nije mnogo pazilo na način kako se misli i osjećanja saopštavaju. Ipak, i tada je bilo boljih i vještijih besjednika, ali su to bili ljudi koji su prirodno bili obdareni jakim i zvonkim glasom i smislom za lijepo i skladno govorenje i pripovijedanje. Tome treba dodati i iskustvo stečeno u takvim javnim i značajnim nastupima.
Retorika je vještina kojom se govorom iznose misli, osjećanja i uopšte komunicira, obično sa većim brojem slušalaca ili sabesjednika. Ona predstavlja posebnu duhovnu oblast koja je kod Helena postigla visoki stepen razvoja i savršenstva. Grci su veoma rano uočili značaj govorništva, njegovu neposrednu moć uvjeravanja i ubjeđivanja, tako da su ga smatrali jednom od najbitnijih crta ili osobina neke uvažene ili obrazovane ličnosti. Nije bilo dovoljno samo razborito govoriti, već je i način saopštavanja bio od prvorazrednog zanačaja. Trebalo je slušaoce uvjeriti, ubijediti, podstaknuti na određenu akciju ili poduhvat za koje je besjednik bio ubijeđen da su ispravne. Isto tako, od onoga što je smatrao štetnim, nekorisnim ili nepotrebnim, besjednik je nastojao da svoje slušaoce odvrati. Posebnu pažnju je trebalo posvetiti odnosu između emocionalnog stanja i iskazane misli, specifičnom bojom i intonacijom glasa. Izgrađivan je poseban stil iskazivanja i uobličavanja govornog sadržaja i oblika, a naročito se pazilo na ukupan utisak koji je govor ostavljao, ili opšti utisak koji je ostavljao. Na značajnijim skupovima, na primjer, kada su rešavana važna pitanja za pojedinca ili širu društvenu zajednicu, prevagu je postizalo najčešće ono mišljenje koje je ostavljalo najjači i najupečatljiviji utisak.
Kada je Demosten, što na starogrčkom znači „narodna snaga“, stupio na javnu govorničku scenu, vještina govorništva, ili kako su je Grci nazivali „kraljicom svih vještina“, bila je izuzetno prisutna i djelotvorna zbog razvijenog oblika društvenog, državnog i političkog života. Demokratsko uređenje je podrazumijevalo neposredno i aktivno učešće svakog slobodnorođenog građanina u državnom i javnom životu, tražilo od svakog pojedinca da bude politički aktivan sudionik svih tekućih akutnih zbivanja u polisu. Potreba za govorništvom, za lijepom, jasnom i uticajnom besjedom, postala je imperativ tog vremena. Zato su počeli da se javljaju nastavnici te vještine, ljudi koji su obučavali, mahom omladinu, i za to tražili odgovarajuću novčanu nadoknadu. Vještinu govorništva, retoriku, u početku su predavali sofisti, kao prvi plaćeni putujući učitelji, koji su svojim učenicima pružali veoma bogato i raznovrsno znanje. Kasnije, posebno u Demostenovo vrijeme, otvaraju se specijalne retorske škole, dakle posvećene isključivo obrazovanju svojih učenika u oblasti lijepog, mudrog i djelotvornog govora. Tada se pojavilo i mnogo udžbenika i priručnika iz kojih se ta vještina mogla dobro naučiti.
Atinjani su bili poznati kao veoma pričljivi ljudi, gdje se riječ izuzetno cijenila. Ko god je želio da se bavi javnim poslovima, posebno političkom djelatnošću, morao je biti upućen u retoriku. Javni život na trgovima, u sudskim procesima, na skupštinskim zasijedanjima proticao je u nadmetanju i djelotvornom ispoljavanju govornika. Tom životu je, u 4. vijeku p.n.e., upečatljiv sadržaj i oblik upravo Demosten utisnuo zahvaljujući ljepoti i snazi svojih strastvenih govora; oni i danas, nakon dvije hiljade i trista godina, pokazuju kakvim umijećem je on uspijevao da utiče na svoje sugrađane i svoje doba.
Demosten je rođen 384. godine prije nove ere u Atini (po drugom svjedočanstvu, u Peaniji, maloj opštini u primorskom dijelu Atike). Otac mu se takođe zvao Demosten, a majka mu je poticala iz jednog skitskog plemena koje je živjelo na obali Crnog mora (ili Ponta, kako su Grci nazivali to more). Otac mu je bio ugledan i veoma bogati slobodnorođeni Atinjanin, koji je poticao iz demosa (opštine) Peanije. Pripadao je sloju imućnijih zanatlija i trgovaca jer je posjedovao dvije rentabilne i produktivne radionice.
(NASTAVIĆE SE)