- PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

SK Srbije i nacionalno orijentisani srpski pisci sasvim su različito pristupili „Deklaraciji“. Za vrh srpske partije „Deklaracija“ je bila problem koji je trebalo da riješi hrvatski vrh i na koji nije trebalo odgovarati iz Srbije. Za srpsku partiju hrvatsko rukovodstvo je bilo partner u rešavanju istog problema. SK Srbije je morao da vodi računa o osjetljivosti nacionalnog pitanja i da uvijek ima na umu strah od hipoteke i optužbe za velikosrpski hegemonizam, unitarizam, nacionalizam i šovinizam. Nije smio da napusti zvaničnu politiku SKJ po kojoj je svaka republička partija trebalo da se bavi deformacijama u svojoj sredini („da svako očisti svoje dvorište“), a ne da gleda preko „ograde“ u tuđe dvorište. Suprotno od toga, oni srpski pisci koji su bili nacionalno orijentisani, smatrali su da je „Deklaracija“ bila izraz sve jačeg hrvatskog nacionalizma, baziranog na antisrpskoj i anitjugoslovenskoj osnovi, na koji je trebalo odgovoriti iz Srbije, između ostalog i u cilju zaštite Srba u Hrvatskoj. Iz revolta zbog sve jačeg hrvatskog nacionalizma, među njima je bilo i onih koji su već bili razočarani u Jugoslaviju, ako su uopšte ikada u nju i polagali nade, poput Mihiza ili Živorada Stojkovića. Za Mihiza je Jugoslavija bila država koja je učila „nauk zajedničkog življenja, padajući stalno na tom ispitu, da ga ne položi do danas“. Sudbinu Srba i Srbije dožio je ovako: „Tukli smo u šest godina tri carstva [...] a ne usuđujemo se ni da proslavimo godišnjicu svojih pobjeda i prećutkujemo ih u nekom nametnutom i besmislenom stidu nezamjeranja drugima. Usput smo oslobodili svoje susjede i rođake, a oni nam to danas pamte samo kao uvredu i grijeh“. Za njega je jugoslovenstvo bilo demontaža srpskog naroda. Prizivao je vaskrs srpske nacije i želio demontiranje socijalizma i Jugoslavije. „Deklaracija“ je za njega bila prilika da „prstom ukaže na rast hrvatskog nacionalizma“.
Srpski nacionalisti su istupili javno sa „Predlogom za razmišljanje“ i to je za srpski partijski vrh značilo da se moraju sa njima obračunati, a ne gledati u tuđe dvorište, pa makar u njemu živjelo preko 600.000 Srba. Za SK Srbije nije bio problem u tome što „Deklaracijom“ nije bilo predviđeno da Srbi u Hrvatskoj imaju pravo na svoj jezik i pismo, jer su taj problem prepuštali Savezu komunista Hrvatske. Njihov problem i njihova odgovornost bio je odgovor srpskih pisaca na „Deklaraciju“.
Za grupu srpskih pisaca takva politika SK Srbije bila je zapostavljanje nacionalnih interesa. Dobrica Ćosić je zapisao da se srpska birokratska oligarhija u reakciji na „Deklaraciju“ ponašala „tradicionalno inferiorno, slugeranjski“. Zoran Gavrilović je smatrao da je „Deklaracija“ dovela do toga da je tkivo koje je cio vijek građeno na priči o jednom srpskohrvatskom jeziku presječeno autoritetom hrvatskih institucija. „Mi smo zbilja bili šokirani“, dodao je. Za Dobricu Ćosića, koji tada nije bio u zemlji, „Deklaracija“ je bila logična posledica „hrvatske hegemonije“ i konfederalizacije zemlje, popuštanjem pred naletima hrvatskog i slovenačkog nacionalizma i separatizma zasnovanog na antisrpstvu. Smatrao je da je „hrvatski savremeni nacionalizam“ bio duboko antisrpski, čak „isključivo antisrpski“, i da je bio „sinteza katoličanstva, radićevštine, mačekovštine, ustaštva, titoizma, krležijanstva, bakarićevštine, komunističkog birokratizma, kominternovske formule Jugoslavije i one dominantne i vjekovne hrvatske težnje za državnom samostalnošću i suverenitetom“. Od ranije prokaženi Miloš Moskovljević nije mogao javno da se oglasi, ali je svoj stav zapisao u dnevniku: „Prije godinu dana u rezoluciji Društva hrvatskih književnika povodom moga rečnika, govorilo se i o hrvatskoj varijanti književnog jezika, ali se jasno vidjelo kuda braća Hrvati nišane. Sad otvoreno traže poseban hrvatski književni jezik ali ne na kajkavskom hrvatskom dijalektu, već na jekavskom srpskom izgovoru. Politički cilj je jasan: da se kao hrvatski krajevi obilježe i BiH i Crna Gora sve do Drine i Dunava, kao što je bilo stvoreno pod Pavelićem. Jer kad Ustav proglasi jekavski izgovor za hrvatski književni jezik a Hrvati su priznata nacionalnost sa svojom republikom, onda po Ustavu imaju pravo da se odvoje što će izvršiti njihov HOP, tj. hrvatski oslobodilački pokret!“ Zoran Mišić je opisivao autoritet institucija koje su se potpisale ispod „Deklaracije“ kada ju je pročitao u „Telegramu“, a njihovih potpisa je bilo „više nego teksta“ „Deklaracije“.[...]
„Deklaracija“ je izazvala veliko nezadovoljstvo i kod onih pisaca u Srbiji koji nijesu bili zadojeni nacionalizmom, a brinuli su za zajedničku državu. Zuko Džumhur je opisivao da je, čuvši vijest o „Deklaraciji“ na televiziji 16. marta, koja je emitovana bez ikakvog komentara, bio „nesrećan“ i da je shvatio „da se ne radi o šovinizmu već o velikohrvatskom hegemonizmu“. Tu se hrvatska šapa pruža prema Bosni i Hercegovini. Uvijek su velikosrbi i velikohrvati željeli Bosnu i Hercegovinu.(NASTAVIĆE SE)