-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Šta je sadržala „Deklaracija”? Dokument se pozivao na načelo ravnopravnosti naroda u Jugoslaviji i „neotuđivo pravo svakoga naroda da svoj jezik naziva vlastitim imenom”. Za Novosadski dogovor je rečeno da je njime deklarisana zajednička lingvistička osnova srpskog i hrvatskog književnog jezika, bez poricanja istorijske, kulturno-istorijske, nacionalne i političke istine o pravu svakog naroda na vlastiti „jezični medij nacionalnog i kulturnog života”. Istaknuto je da su ti postulati formulisani u Ustavu i Programu Saveza komunista, „političkog predvodnika naših naroda u revolucionarnoj borbi”, ali da su ta načela u praksi „zabilježena, iskrivljavana i kršena unutar širih pojava skretanja u realnosti našega društvenog i ekonomskog života”. Iznijeta je tvrdnja da se u okviru tendencija „etatizma, unitarizma, hegemonizma” pojavila i „koncepcija o potrebi jedinstvenog ‚državnog jezika‘, pri čemu je ta uloga u praksi bila namijenjena srpskom književnom jeziku zbog dominantnog uticaja administrativnog središta naše državne zajednice”. Konkretno je navedeno da je hrvatski jezik potiskivan i dovođen u „neravnopravan položaj lokalnog narečja” time što je „državni jezik” u praksi nametan putem „upravnog aparata i sredstava javne i masovne komunikacije (saveznih glasila, Tanjuga, JRTV u zajedničkim emisijama, PTT, željeznicama,tzv. materijala ekonomske i političke literature, filmskih žurnala, raznih administrativnih obrazaca), zatim putem jezične prakse u JNA, saveznoj upravi, zakonodavstvu, diplomaciji i političkim organizacijama”. Zahtijevano je da se ustavom utvrdi „jasna i nedvojbena jednakost i ravnopravnost četiriju književnih jezika: slovenskoga, hrvatskoga, srpskoga, makedonskoga”; da se izmijeni član 131 Ustava SFRJ tako da se propiše da se savezni zakoni i drugi opšti akti saveznih organa objavljuju u autentičnom tekstu na četiri književna jezika naroda Jugoslavije: srpskom, hrvatskom, slovenačkom, makedonskom i da su u službenom saobraćaju organi federacije obavezni da se pridržavaju načela ravnopravnosti svih jezika naroda Jugoslavije; da se osiguraju prava jezika narodnosti u Jugoslaviji; da se osigura dosledna primjena hrvatskog književnog jezika u „školama, novinstvu, javnom i političkom životu, na radiju i televiziji kad god se radi o hrvatskom stanovništvu, te da službenici, nastavnici i javni radnici, bez obzira otkuda potjecali, službeno upotrebljavaju književni jezik sredine u kojoj djeluju”. „Deklaracija” je podnijeta Saboru SR Hrvatske, Saveznoj skupštini SFRJ i „cjelokupnoj našoj javnosti da se prilikom pripreme promjene Ustava izložena načela nedvosmisleno formuliraju i da se u skladu s time osigura njihova potpuna primjena u našem društvenom životu”. […]
Savjet Filozofskog fakulteta u Zagrebu je osudio sadržaj, vrijeme i način donošenja „Deklaracije”, uz napomenu da su u njenom objavljivanju učestvovale četiri od 75 katedra tog fakulteta, kao i predstavnici dva samostalna instituta od ukupno devet instituta i zavoda fakulteta. Pošto je među 18 potpisnika „Deklaracije” bilo čak osam ustanova iz sastava Zagrebačkog sveučilišta (katedre i instituti u sastavu filozofskih fakulteta u Zagrebu i Zadru), i Savjet Zagrebačkog sveučilišta morao se negativno odrediti prema „Deklaraciji”. To je učinjeno na sjednici Savjeta 5. aprila na kojoj je govorio rektor dr Jakov Sirotković. Izjavio je da je dopis Matice hrvatske sa tekstom „Deklaracije” dobio poslije objavljivanja tog dokumenta i da je „Deklaracija” na osam katedri i instituta prihvaćena „u neobičnim okolnostima – kad se nastojalo da pojedinačna inicijativa i motivi budu sakriveni iza autoriteta tih i drugih naučnih institucija”. Savjet je usvojio zaključke u kojima je „Deklaracija” osuđena kao politički akt suprotan sopcijalističkom društvenom razvitku, posebno bratstvu i jedinstvu i ogradio se od potpisnika „Deklaracije” sa univerziteta.
Svoje prihvatanje „Deklaracije” u javnosti je nastojao da minimalizuje i Gustav Krklec i to pošto je u štampi navedeno i njegovo ime među potpisnicima dokumenta. Suština njegove odbrane bila je u dokazivanju da nije pročitao dokument za koji je dva puta glasao. U pismu „Borbi” on je tvrdio da dokument nije potpisao niti je o njemu išta znao prije sjednice Odjela JAZU 15. marta. Pisao je da je na tu sjednicu zakasnio i tada saznao da je riječ o „hitnom amandmanu” filološke prirode koji je trebalo uputiti Saboru Hrvatske. Svoje glasanje za usvajanje „Deklaracije” pravdao je time što su taj podržali i „ugledni” članovi SK koji su prisustvovali sastanku. „Deklaraciju” je nazvao „predstavkom pročitanom na brzinu i bez političkog akcenta”. Za nju je ponovo glasao u Društvu književnika Hrvatske. Njeno usvajanje je nazvao „jezikoslovnim nadmudrivanjem” i priznao da je na sastanku u Društvu bio „jedan iz mase koja se sastojala od preko stotinu članova među kojima i drugova srpske narodnosti, koja je nasjela pošto je automatskim dizanjem ruku prihvatila prijedlog ne znajući da joj je podmetnut rog za svijeću”.[...]
(NASTAVIĆE SE)