-Piše: Budo Simonović

Šta, u stvari, radi Mijo Mijušković, pita se u jednom eseju Zoran Gluščević, književnik i književni i likovni kritičar, zadivljen njegovim vajarskim djelom, i odgovara: on osluškuje kamen, „shvata” njegove ritmove, a njegovi ritmovi nijesu samo određeni sedimentima, slojevima i odnosima između njih, nego jednom strukturom koju on, na volšeban način, vidi.
Ovu Gluščevićevu misao je razvio i unekoliko dopunio i upotpunio pjesnik i esejista Jovan Rastegorac:
– Mijova skulptorska umjetnost, uvijek u dosluhu sa arheologijom i geologijom, počela je umijećem osluškivanja i posmatranja prirode (to je bila njegova Akademija!), zatim je došlo raspoznavanje i izdvajanje (što je jednako činu stvaranja), da bi danas dospio do najsloženije faze: do prodiranja u strukturu, u dušu kamena, do neke vrste seciranja njegove materije i do analize njegovih neodgonetanih nutarnjih slojeva, sve do onog od njih u kome je skrivena „ideja”, misao...
A pjesnik i esejista Moma Dimić, smatra da se Mijušković nadahnuo Transtremerovom pjesmom „Klesar crnih planina”, koju je slavni Šveđanin posvetio jednoj od svojih posjeta Crnoj Gori, a čiji završni stih glasi: „U planinama gore, mora plavet dohvata nebo” (riječ je o Tomasu Transtremeru, piscu, pjesniku i prevodiocu, dobitniku Nobelove nagrade, napomena B.S).
– Mijo je, zapravo, načinio čitav jedan svoj ciklus skulptura inspirisan ovim pjesnikom i samo jednom njegovom pjesmom. Baš kao što je i sve ono drugo što je Mijo sačinio dio iste kamenoiskričave duše te iste Crne Gore – veli Dimić.
Čini se, ipak, da je jedan od najkompletnijih sudova o Mijuškoviću, sud koji je izdržao rešeto vremena, dao Mladen Lompar još 1986. godine u Monografiji posvećenoj četrdesetogodišnjem jubileju Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore:
– Od predanog izvornog stvaraoca izrastao je u skulptora osobenog izraza. U početku je obrađivao čapurove nađene u kamenjarima. Veliki ritam prirode, kojim pulsira Mijovo umjetničko biće, ima suptilnu interpretaciju i u dramatičnoj simbiozi čapura i kamena, u korijenju što je umrlo vezano „žilama za kamen”.Tu je zatekao bića „što istinski nikad i ne živješe u očima našim” i daleku istočnjačku misao o reinkarnaciji čovjekovoj, o njegovom preobraćanju u drvo, cvijet, bilje. Ta misao našla je radom ovog umjetnika svoju potvrdu u drami prirode i njenim nesvakidašnjim oblicima. Sva njegova bića su puna osjetljivosti, grčeva, zagrljaja, nagosti, čovjekolikosti...
Tih godina je i Vesna Mališić zapisala jedno pomalo nesvakidašnje zapažanje da Mijo Mijušković „nigdje ne žuri, a svuda stigne”. Koliko god to izgledalo paradoksalno i nevjerovatno pred stotinama njegovih djela, pogotovu onima koji dobro znaju kako je vajanje mukotrpan i pipav posao, ipak je to velika i sveta istina koju uvidi svako ko iole bolje upozna ovog čudesno upornog, nepokolebljivog i svojoj umjetnosti toliko monaški predanog i posvećenog čovjeka.
Mijo Mijušković se, po prilici, dosledno držao one narodne mudrosti: ne žuri da ne zatraješ. Žurio je dok je tragao i lutao po besputima i nedohodima u kojima je priroda krila svoja ostvarenja, dok je u njemu sazrijevala ideja i inspiracija, a onda je na tenane počinjalo njegovo „duhovno slavlje”. Uživajući u svakom udaru čekića u dlijeto, u svakom potezu brusilice ili šlajferice, u umivanju i poliranju, „uzimao je od prirode da bi joj vraćao”; to što je našao i doživio u prirodi otjelotvorivao i pretvarao u umjetnička djela neprolazne vrijednosti, čuvajući u njima i biljege, znakove prirode, ali i snažno naglašavajući plemenitost svojih čudesnih vizija.Sjutra: PRIČA O
KAMENU NA KAMENU

Zadivljenost Dušana Matića

– Pred Mijuškovićevim skulpturama se ponekad osjetim kao da sam pred početkom našeg postojanja, a u isti mah kao pred rađanjem novoga sveta posle jedne tragedije – nije svoje divljenje Mijuškovićevim ostvarenjima krio ni poznati srpski pjesnik i romanopisac, esejista i mislilac Dušan Matić.

Prorok koji se sjeća praoblika

– U utrobi čudesnih skulptura Mija Mijuškovića zatočen je zvuk, sunce i vrijeme. A sve što je kod njega isklesano u ljepotu zamrznutog pokreta, otvara se u nama kao strašna drama čoveka i vremena: Mijušković je prorok koji se sjeća praoblika – smatra Žarko Komanin, znameniti pisac i plemenik Mija Mijuškovića.