PIŠE: protojerej-stavrofor dr Velibor Džomić

Imajući u vidu činjenicu da se prema Saborskoj poruci, ipak, odredio predsjednik Republike Srbije kao šef države i jedini učesnik u tzv. spoljašnjem dijalogu sa Hašimom Tačijem uz posredovanje Evropske unije, treba reći nekoliko riječi o njegovom odgovoru Crkvi i javnosti.
Prvo, Vučić je, kako je prenio „Blic”, naveo da ”u deklaraciji SPC o Kosovu nije vidio šta je rješenje” (neprimjereno je svođenje Saborske poruke na „deklaraciju”, jer deklaracija u pravnom i političkom životu označava politički akt zakonodavnog organa). Niko do danas od njega nije čuo šta je njegovo viđenje rješenja kosovsko-metohijskog pitanja. Pažljivo čitam njegove izjave i najave. Jedino uočavam nesigurnost, haos i tumaranje. Uz to, još uvijek nijesmo dobili odgovor: zašto je predsjednik Vučić 24. jula 2017. godine, kroz obznanu tzv. unutrašnjeg dijaloga, pokrenuo „rješavanje” kosovsko-metohijskog pitanja u ovo nedoba? Srbi čekaju odgovor na to pitanje. Ne mislim da je riječ o, kako neki govore, pseudomesijanskim razlozima. Bojim se da su u pitanju obaveze koje znače – vlast!
Ne bih se složio sa Vučićem da Crkva nije ponudila rješenje u Saborskoj poruci o Kosovu i Metohiji, ali uvažavam činjenicu da on „nije vidio šta je rješenje”. Ipak, ne bih rekao ni da je to u pitanju, jer je u narednoj rečenici demantovao sebe tvrdnjom da je „u stavu SPC (vidio) samo to da treba da ostanemo u zamrznutom konfliktu i čekamo bolje vrijeme”. Sabor je, na osnovu vjekovnog iskustva Crkve, ponudio rješenje, ali je ukazao i na to šta nikako nije i šta ne može biti rješenje po pitanju Kosova i Metohije.
Izraz „zamrznuti konflikt” nigdje nije upotrebljen u Saborskoj poruci, pa se samo može govoriti o Vučićevoj, slučajnoj ili namjernoj, ali svakako pogrešnoj interpretaciji Saborske poruke. Nikako se ne može govoriti o „zamrznutom konfliktu” ako Srpska crkva smatra da je pitanje Kosova i Metohije „srpsko crkveno, nacionalno i državno pitanje prvog reda” i ako ukazuje da se „prosperitet Srbije ne može graditi na dezintegraciji onoga što predstavlja kamen temeljac njenog identiteta i njene istorije i državnosti”. Nikako se ne može govoriti o „zamrznutom konfliktu” ako Crkva, riječima patrijarha srpskog, apeluje na naše državnike da nikada ne smiju da daju svoju saglasnost na otuđenje Kosova i Metohije.
Nikako se ne može govoriti o „zamrznutom konfliktu” ako Crkva ukazuje da će se „problem, stvoren najprije oružanom pobunom albanskih separatista, a potom okupacijom Pokrajine, riješiti isključivo mirnim putem na načelima pravde i prava” i da je „mir neophodan uslov da bi kosovsko-metohijski Srbi mogli da žive slobodno, bez straha za goli život i da pravda za njih istovremeno bude i pravično rješenje za tamošnje Albance i za sve zajednice koje žive na Kosovu i Metohiji”.
(NASTAVIĆE SE)