-Piše: Veselin Lazarević

Svjesni da Dip Parpl više nije, niti će prevazići drugu, najbolju postavu, niti da Bolin, dok je bio živ, zainteresuje publiku, kao što je to znao Riči Blekmur, na koncertima više nije bilo entuzijazma, skladnosti, prodiranja u misao i sugestije šta će ko u kom trenutku improvizovati, razjedalo ih je sve vrijeme. Na koncertima, takođe, više nije bilo lomljenja instrumenata, lomača, sviranja nogama. Najmanje energije i razuzdanosti koja ih je proteklih godina krasila.
U drugoj polovini sedamdesetih godina, većina članova Dip Parpl postigla je velike uspjehe, sa svojim samostalnim projektima. Riči Blekmur je osnovao grupu „Rainbow”, izmislivši novi pravac u rok muzici – power metal. Jan Gilan je vrlo uspješno nastupao sa svojim bendom „Ian Gillan Bend”, kasnije skraćen na „Gillan”. Koverdal je osnovao „Whitesnake”.
Ostali članovi su povremeno uskakali u „Rainbow”, uglavnom Rodžer Glever, a u „Whitesnake” Džon Lord, Jan Pajs i Glen Hjudžiz.
Sredinom osamdesetih godina, Dip Parpl se vraća i nastupa u svojoj najpopularnijoj i najkvalitetnijoj postavi, sa Blekmurom, Gilanom, Gloverom, Lordom i Pajsom.
Povratak se, službeno, dogodio zbog umjetničkih pobuda, a neslužbeno – diskografska kuća im je, navodno, ponudila milion dolara svakom članu, ako se ponovo okupe.
Šta god da je bilo u pitanju, niti ko može tvrditi sa sigurnošću, povratak je obilježio izvrstan studijski album, „Perfect Strangers”, izdat 1984. godine.
Navodno, muzički je bio napisan još uoči odlaska Gilana i Glovera, 1973. godine. Blekmur je, čak u šali, predlagao da se LP nazove „Finally That 1973. Album”, čime je potvrdio da je materijal sakrio još ranih sedamdesetih, o čemu je bilo riječi.
Uslijedila je uspješna turneja, zabilježena na živom albumu „In Absence Of Pink – Live at Knebworth”, a objavljen je, na žalost, nekoliko godina kasnije.
„Perfect Strangers” predstavio je onu staru grupu iz ranijih godina, „opaku, sirovu, sa mnogo žestokog hard roka i hevi metala, ali i izvrsnom naslovnom pjesmom inspirisanom orijentalnim melodijama.
Mnogi su našli zamjerku albumu. Dip Parplovci su zvučali žestoko, ali sporo, tromo. Po nama je to zlonamjerna ili nerazumna tvrdnja nakon slušanja numera kao što su „The Gupsy`s Kiss”, „Knocking At Your Back Door”, „Mean Streak”. Nakom uspješnog povratka, uspavale su ih lovorike, snimivši lošiji studijski album „The House Of Blue Light”, 1987. godine.
Ovaj nemaštoviti LP bio je pokušaj modernizacije zvuka. Ipak, pjesme „Bad Attitude” i „Hard lovin Woman” potsjećale su na one dane koji su prošli. Uslijedio je živi album „Nobody`s Perfect, solidan, ali ni blizu ranijem najboljim ostvarenjima”.
Gilan i Blekmur su, ubrzo, ponovo došli u sukob. Gilan je najuren iz grupe. Zamijenio ga je Joe Lyn Turner, stari Ričijev poznanik, bivši pjevač Rainbowa. Njegov dolazak kritika je dočekala sa podsmijehom. Sada je u Dip Parpl bilo trojica bivših članova ove grupe. Upravo tako je i zvučao sledeći studijski album, „Slaves & Masters”.
Čelnicima izdavačke kuće, i producentima, nije se svidjela ta sličnost, pa su postavili uslov, bolje reći ultimatum – ili Gilan ili niko. Naravno, pod pritiskom pozivaju Gilana. Ipak, ni sledeći album „The Battle Rages On“ (1993) ne ostavlja bolji utisak.
Ali bilo je nekoliko solidnih pjesama, koje su spasile ploču, mada su se članovi grupe najviše brinuli kako istovremeno da zvuče žešće i komercijalnije.
Još gori je bio live album „Come Hell Or High Water”, izdat 1994. godine, na kome se jasno vidi kolike je posledice ostavio alkohol na Gilanov glas. Riči Blekmur ga je optužio za sabotažu sopstvenog glasa, a njime i imidž Dip Parpla. Blekmur je, iznerviran, zalupio vrata, i zauvijek napustio grupu.
Lord, Pajs i Glover podržali su Gilana, i bend je nastavio karijeru bez izvrsnog gitariste kakav je bio Blekmur.
Nakon što je ostatak turneje dovršen sa Džo Satrijanijem, doveden je Stiv Mos. Dip Parpl snima album „Purpendicuar” (1996) i neočekivano spasila bend totalne propasti.
Iako je u to malo ko vjerovao, Morse se pokazao kao odlična zamjena za Blekmura. Bio je hrabar, nije oponašao slavnog prethodnika, već je u grupu unio svoj stil i osobenost, što je dovelo da album postane najbolji koji je snimljen nakon „Perfect Strangers“.
(Nastaviće se)