-PIŠE: mr Aleksandar ĆUKOVIĆ
Da je polemika između Markovića i Prnjata jedna od značajnijih polemika u srpskoj filozofiji, smatra Bojana Romić, koja je istu uvrstila u svoj rad ,,Polemike u srpskoj filozofiji 1990–2010”. (Romić, 2012: 357–365) Romićeva ističe i da ova polemika na svojevrstan način oslikava simptom vremena u kom je nastala, te dalje navodi ,,moglo bi se reći da polemika Marković–Prnjat koja je započeta 2000. godine, posredno reaguje na pomenuto manifestno i pojačano ritualizovano pravoslavlje, rastući nacionalizam u zemlji poslije NATO bombardovanja i otcjepljenja bivših jugoslovenskih republika, nestabilnu političku situaciju u zemlji, i restruktuiranje javne slike srpskog identiteta (prvenstveno u medijima). Čak i uz površan uvid u arhivske primjerke dnevne štampe iz sredine devedesetih i s početka dvijehiljaditih, može se prepoznati obilje primjera jezičko-ekspresivnog paternalizma, uz paranoidne naslove bez referenta u petparačkoj štampi (,,Truju nas ljekovima!”) psihološka getoizacija kao jedna od posledica sankcija, i projekcija omraženog Drugog (ili si s nama, ili protiv nas) itd. (Romić, 2012: 364)
U radu ,,Aleksandar Prnjat o jezičko-ekspresivnom paternalizmu” (Ćuković, 2013) ukazali smo na činjenicu koju Prnjat iznosi, i koja bi se mogla smatrati utemeljenjem ili pretečom definicije iz koje će proizići pojam jezičko-ekspresivni paternalizam, a koja glasi: ,,Teza o eklezijastiĉkom nametanju bilo kakvih normi je neadekvatna naprosto zato što crkva danas, bez obzira na svoje pretenzije, u stvarnosti zapravo izlaže samo jednu ponudu na religijskom tržištu.” (Prnjat, 2000: 1119–1121) Ovaj moment kritike koju Prnjat iznosi na račun Mihaila Markovića predstavlja kamen temeljac novom pojmu, oko koga će nastati mnoge rasprave i pokušaji da se kritički promišlja, što je u krajnjem i priželjkivano za naučno mišljenje.
,,Ovdje riječ PONUDA, oslikava ono što Aleksandar Prnjat zapaža i u suštini poima pod pojmom jezičko-ekspresivnog paternalizma. (…) Na ovom mjestu bi se trebali zaustaviti i primijetiti da je po definiciji koju daje Prnjat, ova PONUDA crkve na takozvanom ,,religijskom tržištu”, u stvari jedino saglediva na nivou jezičko-ekspresivnog paternalizma jer ne proizvodi nasilno primoravanje niti ograničenje slobode, kakvo na primjer imamo u paternalističkom ponašanju države, a koje se ogleda u zakonima koji proizvode direktne posledice i primoravanja pojedince ili institucije na određeno činjenje ili nečinjenje, dakle upotrebom monopola legitimne (pa i nelegitimne) fizičke sile. Nadalje, zaključujemo da pomenuti pojam ima različitu težinu, sa obzirom na to da li se njime izražava paternalistički odnos privatnog lica ili nekog zvaničnika, odnosno institucije. U pitanju je opseg djelovanja ovog pojma, odnosno mogućnost obraćanja manjem ili većem broju ljudi, zasnovano na uticaju koji posjeduje onaj koji se obraća, odnosno onaj koji proizvodi jezičko ekspresivni paternalizam. Ovo može biti okarakterisano kao podložnost jezičko-ekspresivnom paternalizmu, ili ako hoćemo preciznije - što je funkcija koju neko obavlja, odnosno položaj koji zauzima veći, to je i podložnost onih koji su izloženi jezičko-ekspresivnom paternalizmu veća, bilo da se to odvija neposredno ili posredno. S punim pravom možemo ustvrditi da se Prnjatov ,,Zapis o crkvi”, a koji je nastao inspirisan Mihailovićevim odjeljkom ,,Uloga crkve u sužavanju ljudske duhovne slobode”, može smatrati svojevrsnom predistorijom pojma jezičko-ekspresivni paternalizam”. (Ćuković, 2014: 154-155)
Pored toga što se u radu ,,Aleksandar Prnjat o jezičko-ekspresivnom paternalizmu” bavimo terminom koji je proizašao iz polemike Marković-Prnjat, ovdje se važno osvrnuti i na razgovor sa profesorom Prnjatom, koji je objavljen u knjizi ,,Konture horizonta”, a koji se tiče određenog odjeka polemike kojom se bavi ovaj rad. Dio razgovora koji se tiče polemike sa profesorom Markovićem, prenosimo u originalu:
A.Ć.: U jednoj fusnoti članka „O jezičko-ekspresivnom paternalizmu – replika Mihailu Markoviću” kažete: „Jedno je opisati, drugo je misliti, a treće je živjeti neku filozofiju”...
A.P.: Smatram da je opisivanje različito od mišljenja neke filozofije, i naravno od življenja neke filozofije. Ovo treće je poznato: istoričar filozofije Majls Barnijet je svoj poznati članak naslovio „Može li skeptik da živi svoj skepticizam?”. Za neke monahe bi se takođe moglo reći da žive svoju religijsku filozofiju i da bi bez vjerovanja u Boga, ili, možda, bez dijalektike sumnje i vjere, njihova filozofija bila promašena. Prazna. Barem kad govorimo o filozofiji kao načinu života. Naime, moguće je još uvijek da bi neki argumenti koji bi iznio religiozni filozof imali svoj filozofski značaj i za one koji nisu vjernici. Zapravo, takvih primjera je u istoriji filozofije bilo. Uveo sam, međutim, distinkciju između opisivanja neke filozofije, što je posao istoričara filozofije kao istoričara filozofije i mišljenja neke filozofije, koju možemo vidjeti u rasponu od ulaženja u raspravu odnosno argumentativnu analizu nečije filozofije, njenu odbranu ili formulisanje u novom obliku, pa do nadovezivanja na nju u sopstvenom filozofiranju. Ima toliko priručnika istorije filozofije u kojima se različite teorije samo referišu na način da se može govoriti samo o opisu tih filozofija, nikako i o njihovom mišljenju.
A.Ć.: U istom tekstu slažete se sa Mihailom Marovićem da filozofska kritika religije jeste uglavnom antipaternalistički poduhvat, ali dodajete da ona može i da se preokrene u paternalizam protiv vjerujućih?
A.P.: Prije svega, morao bih da se korigujem i da kažem da je filozofska kritika crkve uglavnom antipaternalistički poduhvat. Filozofska kritika religije ne mora da bude prevashodno etički zainteresovana, njen pristup može biti prevashodno ontološki ili epistemički usmjeren – kao što i jeste slučaj u savremenoj filozofiji religije – dok filozofska kritika crkve obično ima jak antipaternalistički naboj. U okviru zapadnog marksizma – kojem pripada i filozofija Mihaila Markovića – kritika religije obično je djelovala u sadejstvu sa kritikom crkve. Ono na šta sam htio da ukažem jeste da sama kritika crkve, sa svojom antipaternalističkom motivacijom, može da se preokrene u paternalizam, samo ovaj put okrenut protiv članova crkve. (Ćuković, 2015: 225-226)
Iz navedenog razgovora se, možda, kao najupečatljiviji dio može izdvojiti to da se Prnjat koriguje i kaže da je ,,filozofska kritika crkve uglavnom antipaternalistički poduhvat”. Dakle, ne kritika religije, već kako Prnjat ističe i ujedno se ograđuje od svoje ranije formulacije – crkve. Međutim, takođe nas upućuje da je, pošto je ovaj dio razgovora u stvari refleksija na polemiku sa Markovićem, a koji pripada filozofskoj sferi zapadnog marksizma, kritika religije u sadejstvu sa kritikom crkve. U nastavku istog razgovora u knjizi ,,Konture horizonta”, Aleksandar Prnjat govori o problem antisemitizma u Crkvi, kao i mogućnosti da se filozofijom priđe religiji.(NASTAVIĆE SE)