- PIŠE: mr Aleksandar Ćuković
Polemika između akademika prof. dr Mihaila Markovića i prof. dr Aleksandra Prnjata započeta je 2000. godine tekstom Prnjata ,,Zapis o crkvi”, koji je objavljen u časopisu ,,Književnost”, a nastavljena intervjuom Markovića sa Pavlom Milenkovićem u časopisu ,,Teme”. Svoj vrhunac ova značajna polemika dostiže 2008. i 2009. godine povodom tvrdnji Prnjata da je kritika crkve akademika Markovića, iznesena u knjizi ,,Sloboda i praksa” (1997), između ostalog, i paternalistička, što je za posledicu imalo objavljivanje nekoliko kvalitetnih polemičkih tekstova u časopisu ,,Filozofija i društvo”, a koji su imali različit tonalitet i odjeke u naučnoj i stručnoj javnosti. Ova polemika se bavi pojmom paternalizma, ali i novim pojmom jezičko-ekspresivnog paternalizma koji Aleksandar Prnjat uvodi kao redefiniciju samo jednog aspekta paternalizma, koji se, pak pokazao bitnim i vrijednim diferenciranja.
Prije nego što započnemo analizu pojma jezičko-ekspresivni paternalizam, moramo se pozabaviti njegovom strukturom. Na samom početku, kao srž oko koje se i nadograđuju riječi koje predstavljaju pojam, a čiji je tvorac Aleksandar Prnjat, primjećujemo da je kao osnova uzeta riječ paternalizam, koja u svojoj osnovi sadrži riječ latinskog porijekla ,,pater” što znači otac. Paternalizam predstavlja pokroviteljski, zaštitnički, očinski odnos nadređenog pojedinca ili neke institucije prema određenim pojedincima ili institucijama, koji se tretiraju kao nezreli ili neodgovorni, ili prostije – koji nijesu dorasli određenim zadacima, kao ni određivanju toga šta je dobro za njih same. Definicija paternalizma koju predlaže ,,The Oxford Companion to Philosophy” glasi: ,,Moć koju jedna osoba ili ustanova vrši nad drugom, da bi joj pružila neke prednosti ili spriječila štetu, nezavisno od njenog pristanka. Paternalizam je dakle, prijetnja autonomiji, slobodi i privatnosti. Ipak, paternalizam je poželjan u odnosu na djecu, mentalno bolesne i druge slične slučajeve. Liberali uvijek teže da paternalizam ograniče na minimum. Njihov kriterijum je da li bi jedna racionalna osoba, obaviještena o svim relevantnim činjenicama, pristala na takvu intervenciju – kako bi se moglo pretpostaviti za nesvjesnu žrtvu neke nesreće čiji je život ugrožen – na osnovu toga što bi takav paternalizam mogao sačuvati ili povećati slobodu u kasnijem vremenu itd.” Radi boljeg razumijevanja, treba na ovom mjestu napomenuti tri zanimanja, odnosno profesije, koje navodi Denis Tompson, a u kojima se očigledno vidi pitanje paternalizma, a u pitanju su sledeće relacije: ljekar – pacijent; advokat – klijent i socijalni radnik – klijent.
Aleksandar Prnjat, kako to primjećuje Bojana Romić, započinje svoju kritiku ,,targetiranjem dvije tačke u Markovićevom izlaganju: a) prejake i isključive stavove (insistiranje na nužnosti negativnog uticaja crkve na pojedinca i b) paternalizam”.
Mihailo Marković, u razgovoru sa Pavlom Milenkovićem, koji je objavljen u časopisu ,,Književnost”, a preštampan u časopisu ,,Teme”, odbacio je tvrdnju Prnjata, izjavljujući, između ostalog, sledeće: ,,Cjelokupna moderna psihologija i društvena nauka počivaju na kritici lažne, iluzorne svijesti koju čovjek može imati o sebi. (...) Potiskujući ono što ne želimo da znamo o sebi, mi stvaramo iluzorne motive i pokretače naših radnji. (...) Nije dakle riječ o paternalizmu, već o kritičnosti prema našoj zdravorazumskoj svijesti o sebi”.
Kao odgovor na ovakav komentar Markovića, Aleksandar Prnjat u članku ,,Crkva i paternalizam – odgovor Miahilu Markoviću”, umjerenim tonom predočava razliku između očinskog i paternalističkog (očinističkog) odnosa, kao i razliku u samom paternalističkom diskursu koja se temelji na diferenciranju stanja koje proizvodi neposredno ograničenje slobode i ono koje to ne čini.
,,Primjer za prvu je zakon, a primjer za drugu je komentar”, bilježi Prnjat, i nastavlja ,,Stavovi profesora Markovića pripadaju ovoj drugoj vrsti paternalističkog diskursa. Možda bi nju mogli da nazovemo jezičko-ekspresivnim paternalizmom”. To je i uočljivo, jer Marković ne potencira neposredno ograničenje slobode s obzirom na to da djeluje kao istaknuti intelektualac, tačnije filozof.
Ovdje je nužno zastati na trenutak i istaći da Prnjat baš u ovom članku prvi put uvodi pojam jezičko-ekspresivnog paternalizma, koji će kasnije biti prihvaćen od strane drugih autora. Dakle, jezičko-ekspresivni paternalizam jeste ona vrsta paternalističkog odnosa koja ne ide dalje od komentara, opaske ili savjeta. ,,Jezičko-ekspresivni paternalizam ostaje na jezičkom izražavanju paternalističkog odnosa prema nekoj grupi ili pojedincu, i ne proizvodi neposredno nikakvo ograničenje slobode ili nasilno primoravanje”, bilježi on.
(NASTAVIĆE SE)