- Preveo sa ruskog i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ
U odnosu na moguće proteste glavnog tada političkog protivnika Rusije – Francuske, imperatorka je sa ironijom izjavila: „Koliko malo cijenim saveznika, još manje uvažavam francusku galamu, ili bolje rečeno, priču na prazno”.
Osvojivši Krim, Potemkin se lično zauzeo za izgradnju novih gradova, tvrđava, luka, za naseljavanje kolonista u ova mjesta, za uspostavljanje kontakata sa mjesnim stanovništvo itd. 1787. godine, kad je na Krim doputovala carica, Potemkin je uspio da uradi dosta prije tog dolaska, sa čime sa s pravom mogao ponositi. Tim više što Katarina II nije ličila ni na jednu prethodnu rusku imperatorku, jer su za nju dobro izgrađena luka i brodogradilište, kao i za Petra Velikog, bili veća vrijednost nego ukrašeni dvorac okovan ledom i vatromet u bojama.
Potemkin se i ovog puta potrudio da se pokaže pred caricom. Organizovao je previše raskošnih svečanosti na Katarininom putovanju do Krima, što je dijelom poslužilo kao povod za legendu o „Potemkinovim selima”.
Mit govori da je umjesto pravih sela snalažljivi knez vješto pokazivao naivnoj carici vještački uljepšana naselja i lijepo obučene ljude, koji su glumili zadovoljne građane. Pričalo se da je, ukravši novac, koji je bio namijenjen za izgradnju ratne flote, Potemkin pokazao Katarini stare trgovačke lađe, umjesto ratnih brodova. Čak su i stada životinja, ako je vjerovati legendi, stalno pregonili iz mjesta u mjesto, da bi je uvjerili u bogatstvo kraja.
Sama pomisao na to da je inteligentna Katarina mogla da prihvati svu tu pozorišnu igru kao istinu, uvredljivo je za caricu, vjerovatno, nimalo manje nego što je vrijeđalo kneza.
Mit opovrgavaju mnogi Rusi sa autoritetom, kao i neki inostrani očevici. Engleski diplomata Alan Fic-Herbert, koji je bio u Katarininoj pratnji do Krima, izvijestio je London:
„Imperatorka je veoma zadovoljna položajem ovih gubernija, jer je njihovo imovno stanje stvarno dobro i iznenađujuće, imajući u vidu da je ovdje prije nekoliko godina bila prava pustara”.
Godine 1782, tj. pet godina prije Katarininog putovanja, Krim je posjetio poslednji hetman (vojni zapovijednik) Ukrajine grof Razumovski i on nije tamo ništa primijetio što i najmanje nagovještava pozorišnu prestavu. U jednom od svojih pisama prijatelju on opisuje svoja zapažanja:
„Na užasnoj stepskoj pustoši, gdje su se do skoro nalazile kućice-prizemljuše, koje su bile razbacane po stepskim poljima, na putu za Herson, počinjući od samog Kremenčuga, vidio sam velika naselja u dužini od 20 do 25 vrsta, pa i više, većinom uz rječne tokove. Na prilazima samom Hersonu vidio sam mnogo kamenih zgrada, tvrđava, unutar kojih je citadela i lijepe građevine, vidi se admiralitet sa brodovima u izgradnji i već izgrađenim brodovima. Tu je i prostrano predgrađe, gdje žive trgovci i mještani. Sa jedne strane je kasarna, u kojoj je smješteno 10 hiljada vojnika, a sa druge, ispred samog predgrađa i lijepim za oko, nalazi se ostrvo sa karantinskim zgradama, grčkim trgovačkim brodovima i sa lađama za provođenje kanalima raznih brodova, kad se za to ukaže potreba. Ni do danas ne mogu da razumijem tako brzi razvoj mjesta, što me pomalo zbunjuje, gdje se do skoro nalazio samo jedan pčelinjak.
Nije samo ovaj grad izazvao kod mene divljenje, već i novi i takođe nedavno zasnovani gradovi: Nikopolj, Novi Kajdak, lijepo izgrađeni Jekaterinoslav, koji su čisti, a urađeni kanali spremni za plovidbu i provođenje brodova”.
Očigledno, Potemkin je imao šta da pokaže Katarini i bez lažnog sjaja i koliba.
Mit o „Potemkinovim selima” kao rijedak izuzetak ima konkretnog autora. On je saksonski diplomata Helbig. Diplomata je bio na službi u Rusiji krajem Katarininog carovanja (formalno je bio sekretar ambasade, a faktički tajni agent špijunaže), ali nije uzimao učešća u čuvenom putovanju na Krim. On je brižljivo sakupljao glasine od prolaznika i šetača po Peterburgu, doslovno ih registrovao u glavi i takve ih interpretirao i publikovao. Prva, još anonimna publikacija je ugledala svjetlost u hamburškom časopisu „Minerva”, zatim se pojavila i knjiga-pamflet Helbiga pod naslovom „Potemkin Tavričeski”, koja je više puta izdavana nanovo u Holandiji, Engleskoj i Francuskoj. To djelo je i upoznalo Evropu sa „Potemkinovim selima”.
Potemkin, a zajedno sa njim i Katarina, bili su žrtve prljavih političkih igara toga vremena. Tu su se poklapali interesi kneževih protivnika iz Rusije (upravo su oni bili režiseri priča i glasina) i caričinih protivnika sa Zapada, koji su iskoristili te glasine za svoje interese.(NASTAVIĆE SE)