-Piše: Budo SIMONOVIĆ
„Jugoslavija se raspala na pola: s jedne strane vatikansko-austrijsku i s druge strane pravoslavno-muslimansku. Kad se to završi, nastaviće se raspadanje na četvoro, pa se ni tu, vjerovatno, cijepanje neće zaustaviti. Svaka šugava varošica i svako selence zaostalo odgajilo je po tri-četiri galamdžije, džambasa ili šizofreničara sa maršalskim palicama u torbi i deviznim knjižicama u džepovima” – gnevno konstatuje Mihailo Lalić 10. decembra 1988. godine.
– Rasulo se ubrzavalo smjenjivanjem toplo-hladno, uz korišćenje novih izuma i mašina. Kome se to toliko žurilo i uz čije aferime? – upitao se četiri godine kasnije u već pomenutom intervjuu za „Ilustrovanu Politiku”.
*„U džaku zvanom Jugoslavija koprca se i rita se pet-šest nedoraslih, neishranjenih i starmalih narodića koje je maćeha Istorija ućutkivala, frustrirala, smišljajući na koji način da iz zavadi. Propustila je dvije ili tri zgodne prilike da se od njih otarasi – nije ih sasvim zadavila, ali im nije ni dopustila da odrastu”. (19. februara 1986. godine)
– Danas se vidi: odrasli su taman koliko je bilo potrebno da posluže kao zamorčići u jednoj fazi globalne antikomunističke i antislovenske operacije. Šef se zaista pohvalio da je srušio komunizam; njihovu zaslugu u toj akciji nije pomenuo ni riječju.
Mihailo Lalić, naravno, nije bio oduševljen velikim „demokratskim” previranjima i turbulencijama koje su se događale devedesetih godina prošlog vijeka, odnosno dvije-tri poslednje godine njegovog života. To je najbolje izrazio u jetkom zapisu 5. decembra 1990:
„Naši izbori u režiji Cimermana, upravo stranke, programi i kandidati podsjećaju na ono što je Hitler rekao prije no što se upoznao sa Žukovom: `Sloveni su đubre istorije`. Danas je strašno što se svi upinju da to potvrde: Slovenci, Hrvati, Poljaci, Česi i Slovaci, makedonski i bosanski i sandžački muslimani – sve je to čulo da će tu neko sipati dolare pa grnulo da ugrabi. Nikad se to ne može složiti dok ih neko sa strane ne zgrabi i tresne im glavu o glavu”.
Komentarišući ovu misao dvije godine kasnije u intervjuu za „Ilustrovanu Politiku”, on veli:
– Evo prođoše dvije godine velikog slovenskog nadmetanja da se vidi i dokaže ko će bolje poslušati prekookeanskog gospodara, ko će jače udariti drske Srbe i opasne Crnogorce. „Doša` Poljak, nosi ćezap!” I zaista donio ga je: traži rane, bira gdje će bolje zaboljeti, zato su ga i poslali. Neće ni Čeh da zaostane, nije ni on meka srca, našao je pogodno vrijeme da se oduži za ono što smo pokretali dobrovoljačke bataljone „branićemo Češku!” Ni samozvani Makedonac ili Bugarin ne odustaju od utakmice. Mora i Slovenac najzad nekog da pobijedi, te da okrvavi i omrsi hiljadugodišnju svoju poraznu i posnu istoriju. Hoće Hrvati da se osvete za poraze Poćoreka i Crne legije, a Bosanci za Kulina bana i Vučji do... Gledajući i slušajući tu žalosnu utakmicu u koju silom nagone Ruse i Maloruse, stvara se utisak da slovenski narodi pate od čudne boljke: zakavže se, pobiju se, pa ih uhvati strašan drijem i neodoljiva želja da legnu, da dugo leže i uživaju u nekom dugačkom robovanju.
*„Svakog dana dođem do zaključka da smo najzad stigli do dna, ali se sjutradan pokazuje da smo ponovo potonuli tri ili četiri sežnja dublje”. (2. jula 1991. godine)
– Kažu da je dolje toplije, ali izgleda da do te dubine još nijesmo stigli. Kad stignemo – glavni dirigenti misle da u Evropi više neće biti svađe: neće imati ko da je započne... Ali, mi znamo da će je biti, jer život je borba neprestana...
„Ja i moji dragi drugovi – zapisao je Lalić 11. maja 1986. godine – osjećali smo se jaki, složni, pa i moćni; pouzdali smo se da iznesemo teško breme i usrećimo svoje narode... Imali smo ratne sreće, pobjeđivali tu i tamo, protjerali neprijatelja. Ali, pravi cilj nam osta neostvaren, neostvarljiv, a mi, kao mnogi naši prethodnici – suvi plodovi”.
Na margini pored ovog „pitanja” Lalić je pred smrt zapisao: „Plač nad neuspjehom nadobudne generacije”.
(Sjutra: U KIKLOPSKOJ PEĆINI)
Od danas uz „Dan”
Feljton je rađen po novoj knjizi Buda Simonovića „NIKAD KRAJA TAMNICAMA – LALIĆEVE PORUKE I PODUKE”, koja je izlašla iz štampe i moći će da se kupi uz „Dan” na svim prodajnim mjestima novina od danas.
Lalićeve poruke i poduke
„Živimo u vučjoj eri, kad čovjeka gone kao zvjerku – tragom. Može on imati u glavi sve što se steklo i naučilo od Parmenida do Ajnštajna, a u torbi kakva hoćeš štampana jevanđelja ljubavi i planova ljudske sreće – on je samo gonjena zvjerka koju će neki lupež ili žandar kriminalac ili sićušna prodana duša ubiti iz puške bez imalo kolebanja. Može on imati kakve hoćeš zlatne snove o usrećivanju Crnogoraca i Crnaca i Kineza, a njega ipak gone kao vuka – tragom koji za sobom ostavlja”.
***
„Kad bi dobro prevladalo! Pa to ne samo što je nemoguće, nego baš ništa ne bi valjalo. U dobru se ljudi ulijene i oglupe kao što su redom propadale sve te klase aristokratske. Kaže jedna poslovica: Da ne pade muka na junaka, ko bi bio bolji od pogani!”
***
„Ovo je vrijeme nekakvo gadno vrijeme – nikako jednom da se prevrijemi. Sve se nadamo biće bolje, a ono gore, i sve se cijepa na dvoje pa na četvoro – ne samo što narod nije zajedno, nego ni bratstvo ni porodica”.
***
„Zlu i gorem kraja nema dok je čovjek u životu...”
***
„Smjenjuju nam se generacije u čerupanju, ko će dolje, a ko gore, i u dozivanju zaštitnika sa Istoka ili sa Zapada, da im pomognu da udave jedni druge...”