-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Premještaj iz Skoplja u Beč došao je Ristiću kao odmor poslije osam godina bavljenja nacionalnom politikom u Turskoj. U Beču je službovao od 16. januara 1898. do 27. maja 1899. godine. U jednom od prvih pisama sa novog položaja izrazio je neku vrstu zadovoljstva što se njegova podozrivost prema Patrijaršiji i Grcima pokazala kao opravdana jer su ponovo „udarili u stranu”, što Stojanu Novakoviću sigurno nije pravo jer je on najviše „zidao na moguću pogodbu s Grcima”.
U prepisci sa Jovanom Jovanovićem Pižonom, Ristić je pratio situaciju u Staroj Srbiji i Makedoniji. Često je u pismima iz Beča ocjenjivao događaje i ljude, kao na primjer, mitropolite, prizrenskog Dionisija (1896–1901) i skopskog Firmilijana (1899–1903).
„Dionisije u Prizrenu posti čak i Gospođinski post uz smrdljiv zejtin tako da mu čak iz Skoplja moram šiljati dobar solunski, a Firmilijan ne može da izdrži čestito ni prvu Nedjelju Božićnog iako u Skoplju postiti je koliko biti i gurman: pomisli, tamo oka pastrmke, i to one planinske, košta 10 skopskih groša, a oka najboljeg zejtina ne više od 9 solunskih.”
Za mitropolita Firmilijana nije imao lijepe riječi.
„Jezik mu je da Bog sačuva. Ono što običan čovek i ne misli, njemu je, popu, kazati koliko popiti čašu vode.”
Ristić je mnogo brinuo o tome ko će nastaviti Karićev i njegov rad na podizanju Skoplja kao centra nacionalnih poslova u Osmanskom carstvu. U jesen 1898. godine predložio je Svetislava Simića za konzula u Skoplju.
„On bi sad tamo pao kao blaga i davno iščekivana kiša poslije duge suše i blagosiljao bi ga svako misleno srpsko srce.”
Mihailo Ristić se vratio u Makedoniju u julu 1899. godine. Dužnost bitoljskog konzula primio je 23. jula/4. avgusta. Kasa konzulata bila je prazna, pa se Pižonu požalio na prethodnika Milojka Veselinovića zbog otezanja primopredaje dužnosti. Veselinović je, naime, htio da sa sobom ponese sve prosvjetne račune, a preda samo redovne i inventar. Ristić je sumnjao da prosvjetni računi nijesu u redu, jer veliki broj učitelja nije primio platu ni za prvo ni za drugo tromjesečje. Službovanje u Bitolju izazvalo je posebnu pažnju bugarskih trgovinskih agenata. Oni su izvještavali da srpski konzul rukovodi srpskom propagandom, koja se, između ostalog, sastojala u širenju srpskih natpisa po gradu i uvođenju evropske kuhinje u srpski hotel, kako bi stranci što češće svraćali i vidjeli da u gradu zapravo žive Srbi. Bugarski agenti su ocijenili i da je Ristić doveo mnoge „nepotrebne” učitelje i učiteljice koji su imali jedva po nekoliko časova nedjeljno, ali su zato u međuvremenu „paradirali gradskim ulicama”. Bugarski izvještaji su govorili i da je Ristić potkupljivao turske činovnike i uticajne građane, sve u cilju suzbijanja bugarske kulturne i prosvjetne propagande. Lično je išao da agituje po selima, posjetio je Prilep i Kruševo, gdje je nastojao da se otvori srpska škola. Bugarski agenti su primijetili i da je pokušao da nagovori prespanskog mitropolita Antima da sarađuje sa srpskom propagandom. Tokom službovanja u Bitolju, Ristić je u dva maha putovao po Bitoljskom vilajetu, u jesen 1899. i u ljeto 1901. godine. Na prvom putovanju u Prilep i Kruševo sakupljao je i podatke za vojni izvještaj. Drugi put je išao trasom Prilep–Poreč–Kičevo. Obilazio je srpske škole i manastire. U svojim izvještajima pisao je o stanju u vilajetu, o nesigurnosti i zulumima i mjerama vlasti da obezbijedi mir.
„Pisati više o zulumima izlišno je. Njih je bilo, ima ih i biće ih sve dok ova zemlja bude turska [...] Postavljati pitanje o načinu kako da prestanu, znači postaviti, pitanje o reformama u Turskoj, drugim riječima postaviti pitanje o prestanku turskog gospodarstva u ovom zemljama”, napisao je u izvještaju Ministarstvu inostranih djela.
Konzulstvo u Bitolju je zvanično završilo u julu 1903. godine, kada je premješteno u Skoplje. U prvoj polovini 1904. godine, Ristić je nakratko bio srpski diplomatski agent u Sofiji.
Na mjestu generalnog konzula u Skoplju Ristić se našao još dva puta, od 10. jula 1903. do 1. juna 1904. i od 29. juna 1904. do 10. juna 1906. godine. Za vrijeme njegovog konzulovanja u Skoplju, rad srpske organizacije se učvrstio. Nesumnjivo, zasluge za to pripadaju Ristiću. Austrougarski konzul u Skoplju Gotbil (Bogumil) Para hvalio je Ristićevo razumijevanje realnosti i rukovođenje konkretnim činjenicama, za razliku od prethodnika Kurtovića, koji je pisao političke izvještaje „pune bujne fantazije”. Upravo u to vrijeme srpska nacionalna propaganda u Makedoniji, zajedno sa ostalim balkanskim nacionalnim propagandama, prerasla je u oružani oblik. Ristić je smatrao da Srbija mora imati čete u Turskoj, ali da one treba da se formiraju od Srba žitelja Turske, koji poznaju domaće prilike i koji bi se naoružali oružjem nabavljenim u Turskoj, s ciljem da ostanu u narodu i da svojim prisustvom otklone pritisak bugarskih četa. Ocijenivši da četničku akciju vode ljudi koji se malo razumiju u te poslove, na otvoren način i javno, Ristić je upozoravao na opasnost kompromitovanja Srbije po pitanju reformi u Turskoj, istovremeno iznoseći stav da bi za Srbe u Turskoj bilo najkorisnije da spoljnu poliitku vodi Ministarstvo inostranih djela, a ne patriotska udruženja.
(NASTAVIĆE SE)