-PIŠE: Vasilije Marković
Najuže partijsko rukovodstvo odavno je prepremilo plan za sukob sa SSSR. Pitanje je vremena kad će se aktivirati. Milovan Đilas sačinio je odgovor na Rezoluciju. Jedino je J.B. Broz ustajao i čepukao. Zatim je zaključio: Vrlo dobro! To može, po mom mišljenju, da posluži kao osnova!
U tekstu Rezolucije, pored ostalog, navedeno je „Informacini biro ne sumnja i to da u krilu KPJ ima dovoljno zdravih elemenata, vjernih marksizmu – lenjinizmu, vjernih internacionalističkim tradicijama KPJ, vjernih jedinstvenom socijalističkom frontu. Zadatak ovih zdravih članova KPJ jeste da prisile svoje današnje rukovodioce da otvoreno i pošteno priznaju svoje pogreške i da ih poprave... ili – ako se današnji rukovodioci KPJ pokažu zato nesposobni – da ih smijene i istaknu novo internacionalno rukovodstvo KPJ. Informacioni biro ne sumnja da će KPJ moći da ispuni ovaj časni zadatak...”
U tekstu se nalaze i ovakvi stavovi: „Informacioni biro smatra sramnim činioce kao što isključenje iz Partije i hapšenje članova CK, drugova Žujovića i Hebranga zato što su se usudili da kritikuju antisovjetske koncepcije rukovodilaca KPJ i što su se izrazili za prijateljstvo Jugoslavije sa SSSR.”
Lete pisma od Staljina i Molotova k Brozu, i obrnuto. Živa aktivnost ispoljena je kod partijskog članstva KPJ. Četnici dižu glavu.
Partijski sekretar je, po prozivci, upućivao samo pitanje: Da li ti saglasan da budu strijeljani Sreten Žujović i Andrija Hebrang kao izdajnici?
Dođe red na Jola: „O Hebrangu malo znam, ali mogu reći da sam u toku ratnih godina bio u prilici da za Crnog založim i svoju glavu. Dakle, ne ide mi u glavu da Crni može biti izdajnik. Morate biti obazrivi...”
Upade mu u riječ instrusani Mirko Simović: „Ne samo njih dvojicu, nego i sve koji ih brane treba prisloniti uza zid!”
Došao je Milovan Đilas u Titograd sa spiskom od četiri stotine članova Partije koje treba uhapsiti. Radilo se o rusofilima.
Iza toga uhapšen je mlađi Jolev brat Mirko, koji se borio u Španiji i poznavao Hemingveja, nekoliko vremena docnije i stariji Jolev brat Radule. Radule je živio na Cetinju sa svojom suprugom Verom. Predavali na Višoj pedagoškoj školi. Kad su ga pustili iz tamnice, odmah je sročio pjesmu: „Bjež pjesniče, druže mili, dok te nijesu uhvatili!” Pokazivao je rane po grudima koje su mu nanijeli udbaši. Jole je uhapšen 9. januara 1949, i odmah je prebačen u kotorsku tamnicu. Pobjegao je odande, iskočivši iz kamiona. Trebalo je da stignu do Mamule, a zatim na Goli otok. Sa njim je pokušao da pobjegne Bećko Stojanović. Nije uspio, polomio je nogu pri iskakanju iz kamiona. Bećka sustigoše sprovodnici. Jole se domogao lovćenskih padina a zatim Bjelopavlića. Javio se Miroju Bogetiću, u selu Vučica. Tu je ostao nekoliko dana, krijući se. Nije Jole došao napamet. U pitanju su bile rodbinske veze. Hrabri Miroje dao je bjeguncu pušku i nekoliko metaka. Jole se javio Mašanu Milanovu Markoviću i svom kumu Miloradu Perkoviću, oba sa Stijene.
Nekoliko dana ranije Darinka, Joleva supruga, došla je na Cetinje, kod Radula da propita što se desilo sa Jolem. Udbovci su iskoristili tu priliku, našli su đeda Jovana, i preturili sve stvari nasred kuće.
Odnijeli su sve stvari, sumnjive predmete: dvije mašinke (jednu Jolevu koju je zamijenio sa Blažom Jovanovićem), topografske mape sa zida, dvije bombe, Jolevu biblioteku, našu dječju biblioteku, jedan durbin... Sve su stavili na šatorsko krilo i odnijeli. Još su šingali i prevrtali.
– Ada, uv! Duše mi, kakvi ste, lapićete i uskvasu...
– Ne kvrči tu, razumiješ. Zalećeli ste vi, Markovići. Mnogo i odavno – prosikta dugalija.
Pretresoše nam kuću ova balafurdija i lapiše sve! – prozbori starina.
Mog brata Veslina presreli su udbaši i ošamarili ga, pošto nije htio da prizna gdje je naš otac sklonio njemačku mašingeverku.
Udbovci su znali da je Jole pobjegao, odmah su sazvali zbor Pipera. Tu je bila i Darinka. Zbor je održan u Makine dubove. Vasko Golin je držao neke papire, koji su sadržali optužbe protiv Jola. Navodno se Radovan Vukanović, Božo Lazarević i Vojo Todorović, navrat- nanos, svi generali koji su tada živjeli u Beogradu, optužili Jola za izgradnju kuće u Liši, uzgred rečeno tu kuću su spalili Italijani. Upravo tako, sve notorne besmislice.
Drugi plenum CK KP Crne Gore, održan februara 1949, posvećen je „Zaoštravanju borbe protiv Informbiroa!” Data je instrukcija: Raskrinkati oportuniste svih vrsta i „otvaranje vrata” za djelovanje neprijateljskih snaga!
Iz varoši, na dan skupa, dođoše pasađiri, udbaši sa milicijom, na čelu sa Vladom Gatolinom. Raskrinkati odmetnog Jola Markovića po svaku cijenu, montiranim lažima! Naša majka bila je ubijeđena da su ga likvidirali udbovci. Usplahireno je pošla u Makine dubove. Prije nego se završio čitanje „sekletar” partijske organizacije, naša majka razgrnu okupljenu svjetinu i ustremi se na partijsku pataricu, da mu nekako istrgne lažni tekst iz ruku. Nasta otimanje, presukivanje i opšti metež. Skočiše rođaci i komšije da brane našu majku, umiješa se milicija. Udbaši pričekaše da padne noć. Potom je uslijedilo hapšenje izgrednika. Crnogorstvo je nekad značilo prekaljeno čojstvo i junaštvo. A sad?
Naš đed Jovan, na lupnjavu patrole, upalio je lampu ćoricu i otvorio vrata neznancima. Oni skloniše starinu. Onaj s puškom, upade u sobu, gdje je spavala naša majka sa tri maloljetna djeteta, i osorno prozbori: „Spremi se odmah, ideš sa nama!” Majka je zgrabila našu petogodišnju sestru. Htjela je bar nju da uzme. Onaj ostruglija ščepa makanju i zafrljači je natrag u krevet. Selom se prolomi djetinja vriska. Majka krenu da je utješi i isti mah dobi udarac u nos i zube, od onog nesoja. Linu krv. Naš stariji brat Veselin, vidjevši majku raskrvavljenu, pokuša da joj pomogne. Udbovci potom ščepaše našu majku i nestadoše u mrkli mrak. Špartanje baterijskih lampi trajalo je do zore.
(NASTAVIĆE SE)