-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Pisanje istorije jednog društva kroz proučavanje porodičnih istorija nije nova ideja. Međutim, ovakav pristup prošlosti novovjekovne Srbije znatno je otežan. Među građanskim porodicama u srpskom društvu malo je onih čija se nit nije prekidala već u trećoj ili četvrtoj generaciji. Usled čestih ratova, bolesti, političkog vrenja, naglog ekonomskog uzdizanja, ali i propadanja, mnoge porodice nijesu uspjele da se održe duže. Simići su, ipak, trajali gotovo više od jednog vijeka. Poslije početnog uzdizanja, uslijedio je pad. Potomcima ovih porodica, koje su u ustaničkim danima iz Austrije pristigle u Srbiju, kasnije je zamjerano da nemaju utemeljenje u srbijanskom porijeklu.
Početkom juna 1819. godine Aleksa Simić je stupio u službu kod kneza Miloša. Kao pismen i u poslove sa računom upućen čovjek, dobio je mjesto pisara u Kneževoj kancelariji. Njegov brat Stojan je iste godine prešao u Srbiju, najvjerovatnije zato što je Mihail German bio opozvan iz Vlaške, jer se Turcima nije dopadala njegova aktivnost. Iskustvo u Germanovoj službi uticalo je da se Stojan obuči za glasonošu, tatarina, kod Jovanče Spasića, glavnog Miloševog glasonoše, tatar-age. Nastavio je da prenosi pisma i poruke, a epizoda sa vješto dostavljenom porukom barona Stroganova u kojoj je Rusija savjetovala Milošu da ne prihvati Portin ferman i ne ode u Beograd na sastanak sa marašli-pašom, pribavila mu je kneževo povjerenje. Njegovo dobro nastupanje na skupštini u Ostružnici, kada je okupljenim starješinama i narodu prenio savjete Rusije, bilo je dovoljo da ga Knez rado prihvati u svoje najbliže okruženje. Početkom dvadesetih godina braća Simići su, zajedno s Avramom Petronijevićem, ušli u najuži krug Miloševih saradnika, ali su još bili u pozadini.
Stupanje braće Simić u kneževu okolinu pružilo im je sigurnost kneževog patronata, ali je donijelo i stalnu promjenu zaduženja i poslova koje im je knez dodjeljivao. Tokom dvadesetih godina oni su dobijali sve bolje službe. Aleksa je kratko vrijeme bio pisar kod gospodara Jovana Obrenovića u Požarevcu, a potom Milošev blagajnik-haznadar i od 1824. bazerđan-baša, odnosno konzul, koji je slao robu preko Beogradske carinarnice. Turci su za svoje trgovačke poslove imali posebnog čovjeka, a bazerđan-baša je nadgledao djelatnost beogradskih trgovaca hrišćana. Simić je postavljen na ovaj položaj, jer je knez ocijenio da je on dovoljno obučen za novčane i trgovačke operacije. Konzulska služba je u izvjesnom smislu bila i politička jer su bazerđan-baše istovremeno obavljale i obavještajne poslove. Narednih godina, sve do kraja 1828, Simić je pokazao da je vrijedan i možda jedan od najsposobnijih Miloševih činovnika. Ostalo je zabilježeno da je izradio, pored postojećeg carigradskog, poseban prevod Hatišerifa iz 1829. godine. Njegov brat Stojan je, iste godine kada je Aleksa postao konzul Beogradske carinarnice, dobio u nadležnost nadgledanje dubrovačke i ramske skele. Na ovo mjesto je došao zbog dugogodišnjih zasluga. Od 1829. oba brata su sebi obezbijedili mjesto u „kneževoj sviti”. Stojan je uskoro postavljen za levačkog kneza i tek tada je postao pravi starješina. Sa novcem kneza Miloša kupovao je u dva navrata sela na spahilucima u Karavlaškoj. Simići su boravili u Beogradu do 1833. godine. Tada su prešli u Kruševac, ali su i dalje za kneza obavljali mnoge poslove.
Pripadnost najužem okruženju kneza Miloša omogućila je braći Simić da se u periodu njegove prve vladavine domognu velikog bogatstva. Važnost sprege novca i visokih državnih položaja u ovom razdoblju bila je više nego očigledna. Simići zaista početak svog imovinskog uspona duguju knezu, ali i posebnoj spretnosti i razvijenom osjećanju za poslove. Iako je u drugoj i trećoj deceniji 19. vijeka postojao uhodan način bogaćenja starješina, nijesu svi njihovi predstavnici stekli veliki imetak. Položaji skeledžija, đumrugdžija, carinika i ortaka u trgovini, na koje je Miloš postavljao odane ljude i često ih još brže premještao, bili su posebno unosni. Oni su zaradu od ovih poslova koristili da kupe nepokretna dobra, često s idejom da sa njima otpočnu posao koji će donositi redovan prihod. Obično su kupovali kuće, hanove i mehane, a poslije 1833. zemlju, vodenice i livade od Turaka. Knez Miloš je nekima od njih, kao nagradu za lojalnost i u zalog za buduću odanost, darovao ovako vrijedne poklone.
Ulazak u „kneževu svitu” obezbjeđivao je braći stalniji prihod od 4.000 groša godišnje. Bolje od njih bili su plaćeni samo Avram Petronijević, Toma Vučić Perišić i Koca Marković. Članovi svite su, pored sekretarskih dužnosti, pomagali Milošu u obavljanju svih državnih poslova. Svita je bila neka vrsta preteče popečiteljstava, ministarstava iz 1833. godine. Narednih godina Simići su bili najbolje plaćeni činovnici u Srbiji, sa godišnjom platom od 1.000 talira. Od 1829. do 1833. Stojan i Aleksa su za kneza obavljali poslove vezane za trgovinu soli u Vlaškoj. Knez je zaključio dugoročni ugovor sa baronom Mejtanom, zakupcem svih solnih okana u Vlaškoj, i postao glavni uvoznik soli za Srbiju. Time je Austrija potisnuta kao izvoznik soli u Srbiju, jer je ona sada uvožena neposredno iz Vlaške.
(NASTAVIĆE SE)