- Preveo sa ruskog i priredio: Vojin PERUNIČIĆ
9. avgusta te 1732. godine, ukazom Njenog carskog veličanstva i naredbom Svetog Praviteljstvujušćeg Sinoda je naređeno da se pomenutom učitelju Suvorovu pripadajuća plata isplati, koju mu je odredio visokoslavni i vječno dostojni sjećanja Petar Prvi, sveruski car i samodržac još 5. februara 1724. godine i ukazom naredio da se isplaćuje po 300 rubalja godišnje. Zato sada za prošlu 1731. i za ovu 1732. godinu uplatiti po 300 rubalja, ukupno 600 rubalja, iz Državne blagajne i uplatu izvršiti Ministarstvu inostranih poslova na ime Suvorova, a iz tog Ministarstva taj novac poslati mjenicom u Beč zvaničnom višem dvorskom činovniku i izvanrednom ambasadoru Njenog carskog veličanstva gospodinu Lančinskom na ime već pomenutog Suvorova. A to, što on svojim molbama traži povećanje plate i odobrenje da se vrati otuda u svoju domovinu Rusiju i selidbene troškove za povratak, da mu je novopostavljeni mitropolit u Srbiji otkazao poslove i da neće da mu plaća izdržavanje, a takođe na osnovu Izvještaja Ministarstva inostranih poslova, o čemu ih je obavijestio gospodin Lančinski, Sveti Sinod je razmotrio Izvještaj i predložio Praviteljstvujušćem Senatu, ako ostane učitelj Suvorovu u Srbiji, da mu se poveća zarada za sto rubalja godišnje. A ako se Suvorovu dozvoli povratak u domovinu biće mu isplaćeno do dvjesta rubalja i taj novac odmah poslat preko Beča mjenicom...
12. avgusta 1732. godine sekretar, Mihajlo Dudin
Poslato 24. avgusta 1732.godine“.
Dio Ratnog izvještaja od 28. jula 1733. godine, koji je poslao izvanredni ruski ambasador na austrijskom Dvoru L. Lančinski o životnom položaju ruskog učitelja M. Suvorova u Srpskim zemljama.
„Sa poštovanjem i odgovornošću Vas obavještavam o ukazu Vašeg carskog veličanstva, koji mi je poslalo Ministarstvo inostranih poslova, a koji se odnosi na bivšeg učitelja u Srbiji, sinodnog prevodioca Maksima Suvorova. Ja sam mu predao 600 rubalja, koje ste mu poslali preko mene, koje su određene za platu za prošle dvije godine i pročitao sam ukaz iz tog vremena, ako se on vrati u Rusiju da mu je određeno 100 rubalja za selidbene troškove, tako bi on morao da pozajmi novac zbog kratkog vremena, koji bi mu bio isplaćen po dolasku u Sankt Peterburg. On se tome protivio, ali je bio pokoran visokom ukazu i povinovao mu se, ali je želio da promijeni svoj siromašni život, no ko će njemu dati novac na zajam. Već pune dvije godine živi u potpunom siromaštvu i nikoga ne poznaje ko bi mu pomogao i pozajmio potrebni novac, a on za putovanje do Rusije sa ženom i djetetom ne može da nađe novac na zajam.
Iako je dobio platu za 1731. i 1732. godinu od Vašeg carskog veličanstva, ja mogu posvjedočiti da je on taj novac vratio jednom segedinskom mještaninu kao dug, a to je zadužio još dok je bio u Srbiji i morao je da vrati taj novac. Samo uz moju pomoć i od tog pozajmljenog novca on je izdržavao sebe i svoju porodicu.
...Poslije mitropolitovog otkaza iz službe i uskraćivanja troškova za izdržavanje, Suvorov je proveo oko pet mjeseci u Beču, o čemu je on više puta obavještavao Sveti Sinod. Poslije napuštanja Srbije, ovdje je živio u nemaštini i tuzi, zato što su ga izbjegavali, ne samo srpski arhijereji i sveštenici, već i svjetovni Srbi, posebno u crkvi, iako su ponekad sa njim razgovarali tajno, jer su se plašili mitropolitovog gnjeva. Kad je taj mitropolit zdravstveno počeo da slabi, onda je Petrovaradinski episkop Visarion počeo prepisku sa njim o zdravlju, a zatim, vjerovatno, zbog tog što se mitropolitova bolest pokazala bezopasnom, pomenuti Petrovaradinski episkop je pisao Suvorovu 19. i 24. jula prošle godine, tražeći od njega da on dođe u Budim 15. jula ove godine za račun knjiga, koje je mitropolit bio obećao da kupi, ali nijesu plaćene. Uz to se Visarion izjasnio da bi želio, kao i neki arhijereji, da Suvorov ostane za učitelja u Srbiji kao i ranije, iako to mitropolit nije želio i ta pisma mi je Suvorov pokazao. Zato je episkop Visarion poslao pismo Suvorovu 12. jula ove godine i obavijestio ga da se u njegovoj eparhiji nešto dogodilo, pa prethodno određeni datum za njegov dolazak u Budim se odlaže i traži od njega da dođe u Petrovaradin što prije može (bez određivanja datuma) i tamo će mu biti sve objašnjeno da srpski narod želi da on bude ponovo učitelj kod njih kao i ranije, a takođe lakše će naplatiti dug za knjige od mitropolita. 6. jula i episkop Isaija je poslao pismo Suvorovu da je i on saglasan sa željom Petrovaradinskog episkopa Visariona. Čim je Suvorov dobio odgovor od episkopa Visariona kad će da dođe u Petrovaradin, on je odmah krenuo na put tamo“.
Poslije svega treba reći da je Srbe i Ruse objedinjavalo (a i danas ih povezuje) borbeno vojničko prijateljstvo i bratstvo, visoki vojnički duh, što su oni pokazali i dokazali kroz istoriju na mnogim ratnim poprištima u borbi protiv Turaka u tom periodu. Na prostorima Luganjska i Donjecka (koji su naseljeni Srbima za vrijeme vladavine carice Jelisavete Petrovne) nastavljaju da žive potomci (i u novije vrijeme ginu za svoju bliskost sa Rusima i iste slovenske korijene) tih dalekih oficira, koji su se preselili na prostore Nove Rusije.
K R A J