- PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Jugoslovenska granica prema Mađarskoj, na dijelu koji je zauzimala Hrvatska, išla je „tokom Mure, tačno na 1,5 km uzvodno od železničkog mosta između Đekenješa i Kopronce, tokom Drave, na 9 km istočno od Donjeg Miholjca, nekadašnjom granicom Ugarske i Hrvatske-Slavonije, s tim što je železnička pruga Đekenješ-Barč sa stanicom Gola ostala na mađarskoj strani”.
Teritorija Hrvatske i Slavonije sa Sremom zauzimala je 17,43 odsto ili nešto više od šestine ukupne površine države. Samu Slavoniju savremenici su locirali na područje omeđeno rijekama Dravom i Savom, koje se prostiralo između Hrvatske i Srema. Granica Slavonije s Hrvatskom išla je, smatralo se, rijekom Ilovom; prema Sremu Slavonija nije imala pravu prirodnu granicu, a protezala se sve do Vinkovaca. Dijelila se na gornju i donju: pod gornjom se podrazumijevala teritorija koja je dopirala do Srema, brdovitog reljefa, za razliku od donje, smještene u plodnoj racnici. Središnje dijelove gornje Slavonije zauzimale su planine Papuk i Psunj; između njih nalazila se požeška kotlina, kroz koju su proticale rijeke Lonja i Londža, a u tom kraju izvirale su i rijeke Toplica i Pakra.
Hrvatska politička elita, međutim, imala je svoje viđenje hrvatskog prostora, omeđenog, najčešće, granicama koje je ta elita smatrala istorijskim granicama Hrvatske. Britanski poslanik u Beogradu uočio je da se u svijesti ‘’pan Hrvata’’ nalazi vizija jedne „moćne pokrajine” sa centrom u Zagrebu, koja bi se sastojala iz Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, dobrog dijela Bosne i Hercegovine, Baranje i dijela Bačke. Prema ustavnom nacrtu Josipa Smodlake, među predviđenih 12 samoupravnih pokrajina bile su i Slavonija, Hrvatska, Dalmacija i Pomorje. Dakle, primorske oblasti, odnosno nekadašnju austrijsku pokrajinu Dalmaciju, on je podijelio na dva dijela, sa Splitom i Dubrovnikom kao glavnim gradovima, s tim što su ove dvije oblasti išle, prema njegovoj zamisli, dublje u unutrašnjost kopna, zahvatajući znatne dijelove Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Prema Smodlakinom obrazloženju, podjela Primorja bila je potpuno prirodna i datira od davnina: „Zeta i porečje Neretve u zaleđu Dubrovnika, to je staro Pomorje srpsko, po podneblju, ćudi i običajima naroda tako različno od Raške. Donje Primorje, od Makarske do Senja, a unutra do vododelnice, to je Stara ili Bela Hrvatska kojoj su Kraljevi stolovali oko Splita, a koja se nije manje razlikovala od Posavske Hrvatske nego li srpsko Pomorje od Raške’’. Hrvatsku je definisao kao „noviju” i „najnoviju”. Prva se prostire između Kvarnera i Međumurja, sa Zagrebom kao prestonicom, a drugu sačinjava Slavonija, s Osijekom kao glavnim gradom. Hrvatska „obuhvata humovito srednje Posavje sa dva boka, uz more i uz Dravu” – pisao je Smodlaka u svom nacrtu Ustava – „i pored prirodne zaokruženosti ima i svoj izraziti kulturni tip (sačuvala je najviše sredovečnih tradicija, nije nikad bila pod Turčinom, ima osobit govor itd.)” Slavonija je, međutim, „u ravnini između velikih voda i velikih šuma”, gdje „prebiva narod iste vere kao u Hrvatskoj, ali drugoga porekla, drugoga govora, drukčije ćudi i običaja”. Smodlaka je iz Slavonije isključio Srem, smještajući ga u drugu pokrajinu, Vojvodinu, a u Hrvatsku je uključivao Međumurje.
Pored Smodlake, ustavne nacrte donijeli su i Narodni i jugoslovenski klub, koji su okupljali, osim slovenačkih i muslimanskih članova Privremenog narodnog predstavništva, i veći broj hrvatskih političara. Njima je pošlo za rukom da izdejstvuju da se u ustavnom nacrtu Narodnog kluba nađe i Hrvatska, kao jedna od šet predviđenih federalnih jedinica, obuhvatajući još Slavoniju, Dalmaciju, Međumurje, Istru i sva ostrva. Za osnovu teritorijalne podjele predviđene ovim nacrtom nije uzeto državnopravno stanje zatečeno u momentu stvaranja Kraljevine SHS, već državnopravno stanje iz 1913. godine, što znači da je u hrvatsku jedinicu uklopljena oblast Srema sve do Zemuna. Ovaj kriterijum je, međutim, prekrešen time što je i Dalmacija, uključujući i Boku, pripojena Hrvatskoj. Prvaci Hrvatske zajednice su, ipak, bili spremni da odstupe od svog nacrta u pogledu Boke Kotorske, Dubrovačkog primorja i Srema: Boka bi bila pripojena Crnoj Gori, Dubrovačko primorje Bosni i Hercegovini a Srem Vojvodini. Uslov za ovaj kompromis bilo je priključenje sjeverozapadne Bosne Hrvatskoj. Podjelu na šest pokrajina predlagao je i jugoslovenski klub, s tim što se njegov nacrt Ustava razlikovao od nacrta Narodnog kluba utoliko što je Hrvatska sa Slavonijom i Međumurjem trebalo da čini jednu jedinicu, a Dalmacija s Bosnom i Hercegovinom drugu.
Hrvatska pučka seljačka, odnosno Hrvatska republikanska seljačka stranka proglašavala je za „neprijeporne” i „nepobitne” hrvatske teritorije Hrvatsku, Slavoniju, Dalmaciju, Međumurje, Krk i Kastav, s tim što su njeni lideri i ideolozi, Stjepan Radić i dr Rudolf Horvat, pledirajući za konfederalni odnos između Hrvatske i Srbije, predlagali plebiscitarno opredjeljivanje Slovenije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Banata, Bačke i Baranje za Zagreb, odnosno Beograd.(NASTAVIĆE SE)