- Piše: Budo Simonović
Nekada je ovdje u Đurđevom Dolu – počinje svoju ispovijest Dragiša Mićunović – bilo petnaestak kuća, odnosno živjelo oko sto stanovnika, sve Mićunovića, ali je poslije Drugog svjetskog rata ostao samo moj otac – svi ostali su odselili u Vojvodinu, uglavnom u Vrbas. Odavde je, recimo, samo na Skadar 1912. godine otišlo 26 vojnika. Moj djed sa četiri pristasala sina, otišli svi sem najstarijeg Gaja, koji je pet godina prije toga već bio otišao u Ameriku.
Ovo selo i ovaj kraj uopšte bio je tursko ispasište do 1858. godine, do poznate Grahovske bitke. Poslije te slavne pobjede nad Turcima, prvo knjaz Danilo, a naročito njegov naslednik, knjaz i kralj Nikola Petrović, počeli su da naseljavaju ova područja, uglavnom porodicama iz Katunske nahije.
Moj pradjed Šćepan ovdje je doselio negdje oko 1860. godine. Bio je oženjen od Kilibarda i imao je pet sinova. Jedan od njih, zvao se Luka, bio je moj djed. On se vrgao na oca i takođe imao pet sinova – Gavrila Gaja, Toma, Jovana, Blaža i moga oca Tripka. Imali su i sestru Radušu, koja je bila udata u Tomanovića, a svi su rođeni prije 1900. godine.
Gajo, kao najstariji, kao i mnogi njegovi vršnjaci toga vremena, otišao je 1907. godine u Ameriku. Roditelji, četiri brata i sestra ostali su ovdje s nadom da će se on iz svijeta vratiti kao bogat čovjek i pomoći i njima da opstanu u ovom ljutom, uvijek žednom kršu.
Međutim, 1916. godine, u jeku Prvog svjetskog rata, umro mu je otac, a godinu dana kasnije naša kuća je doživjela i veliku porodičnu tragediju: naišla je švapska kaznena ekspedicija, spalila nam kuću, ubila dvojicu mojih stričeva, Jovana i Toma, i ranila babu. Moj otac je pukim slučajem izbjegao smrt – tog dana je bio u ujčevini, a stric Blažo se zadesio u Herceg Novom na nekom radu.
Na osnovu dokumenata koji se čuvaju u ovoj kući kao uspomena na moga strica Gaja i njegovu sudbinu, on se po svoj prilici otisnuo u svijet krajem 1906. ili početkom 1907. godine, tek što je napunio osamnaestu, a priču o njemu temeljim na onome što je on donio iz Amerike 1924. i što je iza njega ostalo poslije smrti.
Sasvim je sigurno da je on prvo dospio u Južnu Ameriku, u Argentinu, odnosno u Buenos Ajres. To potvrđuje njegov originalni rječnik španskog, engleskog i italijanskog jezika, koji je sačuvao i donio iz Amerike, a na njegovim koricama je upisano njegovo ime, 1907. godina i mjesto Buenos Ajres...
Drugi važan dokumenat je njegov jugoslovenski pasoš, koji je, što je posebno zanimljivo, dobio 1924. godine, kad je odlučio da se vrati u Jugoslaviju, odnosno tada još Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca (to, svakako, govori da je on najvjerovatnije, kao i mnogi drugi koji su tih prvih godina dvadesetog vijeka odlazili iz Crne Gore u svijet, otišao ilegalno, bez pasoša, a na takav zaključak upućuje i činjenica da je prvo otišao u Južnu Ameriku, odnosno Argentinu, u koju se tih godina moglo ući i bez pasoša, napomena B.S).
Sjutra: STRANAC
U OTADžBINI
Bistroumi
Od tih sto stanovnika, koliko ih je odmah poslije Drugog svjetskog rata bilo ovdje u Đurđevom Dolu, bilo je pedeset i petoro djece – kaže Dragiša Mićunović. – Od njih je tamo u novom zavičaju, u Vojvodini, polovina stekla fakultetske diplome, pozavršavalo velike škole i doprlo do visokih položaja i činova, što samo potvrđuje kako je taj izdanak odavde bio bistar i sposoban. Eto, da spomenem samo neke: Blagota Mićunović je, recimo, kao visoki i izuzetno sposobni oficir bio Titov pratilac, a i oba brata su mu bili oficiri, jedan pukovnik a drugi oficir KOS-a u Beogradu. Drago Mićunović je bio ambasador u Australiji za vrijeme one velike, bivše Jugoslavije. A Dara Mićunović, koja je takođe ovdje rođena, bila je ministar pravde u pokrajinskoj vladi Vojvodine, dok joj je brat takođe bio pukovnik...