- Piše: Dr Radoslav T. Stanišić, filmski i TV reditelj
Reditelj je pažljivo odabrao prostor, naročito se vodila briga o detaljima, njihovoj simboličnoj vrijednosti, svjetlu, glumačkoj igri – jer samo njihova potpuna harmonija mogla je da ih uvede u strukturu koju Hanžeković oblikuje. Neki od tih kadrova sami za sebe, po unutrašnjem rasporedu predmeta i njihovom međusobnom djelovanju, ostavljaju utisak likovnih kompozicija. Uticaj velikih filmova ranog zvučnog perioda evidentan je na njegov stil, a posebno na način osvjetljavanja detalja akcentovanih u ovako komponovanom izrazu. Ništa nije prepušteno slučaju u kojima je bilo dosta istine. Naime, bilo je zapaženo da ima dosta kadrova koji su komponovani na poznati način, da rad sa tako velikim brojem vrsnih glumaca nije neutralizovao izvjesnu teatralnost i pozorišni manirizam u komponovanju nekih prizora, da se režija ponekad povodila za kamerom čije su kretnje, u želji za postizavanjem određenih efekata, bile u izvjesnim prostorima ograničene i dosta šematizovane. To je uticalo na ritam, a nije se mogao sakriti ni izvjestan manirizam u povezivanju pojedinih događaja i scena. Tradicija početništva je prisutna, tako da se forma suprotstavlja unutrašnjem intelektualnom tretmanu materije.
Otkud takve protivrječnosti? Hanžekoviću je, ipak, jasno čemu se suprotstavlja, ali ne i ono čemu teži. Umjesto sticanja novih izražajnih mogućnosti nailazimo na obilno korišćenje poznatog i odveć verifikovanog filmskog rječnika. Ali i to je, u odnosu na ostale reditelje i njihova djela, bilo mnogo i ohrabrujuće za razvitak jugoslovenskog filma. Hanžeković nije mogao zamisliti svoju individualnost odvojenu od opštih mogućnosti filmskog izraza. One moraju biti potvrđene u svakom djelu, pa su tako ipak i u „Bakonji fra Brne”, uz sve ove kritičke pojedinosti, mogle da dođu do izražaja i njegove vrline. „Bakonja fra Brne” vrlo je snažno odjeknuo u javnosti. Polemika koja se oko njega razvila u štampi, a prije svega reagovanja i ocjene što su ih objavili neki vjerski listovi, bili su samo još jedan nadasve indikativan dokaz da je pogodio metu. Čak je izazvao i neke literarne polemike oko romana i intencija koje je Matavulj imao kada ga je pisao i, kako tvrde, „prepravljao”! No, sve je to prošlo. Film je ostao da kao umjetničko djelo samo za sebe i samo po sebi svjedoči o svom vremenu i o ljudima koji su ga uradili. I treba reći da je vrlo dobro izdržao rešeto vremena. Ostao je cjelovit i nenarušen u svojoj unutarašnjoj ravnoteži. Nije stoga čudno što je ovo bio prvi i dotada jedini jugo-film, čiju je kopiju tražio Institut za film u Londonu, za svoje arhive. Takođe je prvi od naših filmova skrenuo pažnju i svjetskih filmofila na kinematografiju u Hrvatskoj i u Jugoslaviji. To je značilo da smo dobili djelo koje ima svoju duhovnu snagu i život koji može da komunicira sa gledaocem. Hanžeković jednostavno nije osjećao potrebu da sebe potpuno odvoji od prirode filmskog medija. Mnoge vrline ali i mane „Bakonje fra Brna” mogle su da se prepoznaju i u Hanžekovićevom „Stojanu Mutikaši”, koji je realizovan po istoimenom djelu Svetislava Ćorovića. I ma koliko ono bilo do tančina objašnjeno (ubjedljivo u svojoj realističnosti), utisak ostaje suviše objektiviziran. Priča o seoskom dječaku Stojanu, koji dolazi u grad, radi kao trgovački pomoćnik, nasleđuje gazdu i njegovu ženu, guši lična osjećanja, predaje se novčanim spekulacijama, dok konačno sve ne ode na doboš – može biti poučna ali ne i metaforična naracija. Kod Hanžekovića je nestalo ono intelektualno nespokojstvo koje je pratilo stvaranje prvog filma, i strasna potreba da se vizuelno potvrdi reprodukcijama.
(Nastaviće se)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.