- PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
O Pavlovićevom prihvatanju kneza Mihaila rečito govori sledeći primjer. Kad su Algemeine Zeitung, novine koje će u docnijem periodu protivnici Obrenovića proglašavati za propagandnu filijalu ove dinastije, u jednom izvještaju iz Srbije, podvukle slabo obrazovanje kneza Mihaila, Pavlović je našao za potrebno da ospori ovakvo pisanje, smatrajući ga zlonamjernim.
Ipak, ubrzo potom javila su se prva neslaganja s politikom mladog kneza. Kneževu odluku da, odmah po dolasku iz Carigrada, kao jedan od prvih političkih poteza, izvrši opštu amnestiju učesnika u buni organizovanoj 1839. godine radi rušenja Savjeta, Pavlović je nepovoljno ocijenio: „Knez je samo miloserdije svoje pokazati hoteo. Mi samo, vele na to jedni, prama onima miloserdni biti možemo, koji su nama skrivili. Koji pod strogost zakona spadaju, njima samo zakon suditi sme”. Međutim, to su bili samo nagovještaji budućih sukobljavanja, koji će postati očigledniji poslije protjerivanja vođa ustavobranitelja iz Srbije, da bi se otvoreno ispoljili od trenutka izbijanja Vučićeve bune, 1842. godine.
Period koji je slijedio, u istoriji Srbije obilježen je nizom buna i potresa unutar zemlje, kao i nestabilnom spoljnopoličkom situacijom. Od momenta dolaska na vlast, knez Mihailova vlada bila je suočena sa nizom problema. Prije svega, trebalo je obuzdati moć ustavobranitelja, oličenu u Savjetu i trojici kneževih savjetnika, koji su nametnuti Mihailu od strane Porte prilikom potvrđivanja njegovog izbora za kneza. Zahvaljujući spretnim manipulacijama narodom, ali i podršci političkih moćnika u Carigradu, prijetila je opasnost da savjetnici i Savjet ozbiljno ugroze položaj koji je dinastija Obrenović zauzimala u Srbiji. Pored toga, Mihailo je morao da suzbija narastajuće težnje pristalica kneza Miloša, koje su predvodili kneginja Ljubica i Jovan Obrenović, a koji su, vremenom, postajali sve agresivniji, pošto su uočili nespremnost mladog kneza da preduzme odlučnije korake i suprotstavi se težnjama svoga oca da povrati vlast. Takođe, trebalo je pokriti državni deficit iz 1840. godine, nastao vođenjem demagoške poreske politike čelnika ustavobranitelja, i obezbijediti novac za unapređenje vojske, prosvjete, saobraćaja i brojne druge državne potrebe. Za ostvarenje svega ovoga bilo je potrebno mnogo vještine i još više odlučnosti, koja članovima Mihailove vlade nije bila svojstvena. Česte izlive narodnog nezadovoljstva stanjem u zemlji, za koje snose odgovornost sve tri strane, vlada nije bila u mogućnosti da kanališe i drži pod nadzorom. Pored nespretnog vođenja spoljne politike, to je predstavljalo jedan od glavnih uzroka knez Mihailovog pada.
Pavlović je pomno pratio zbivanja u Kneževini, i čitaocima podrobno iznosio sve važnije momente političkog života Srbije. U „Novinama” su objavljivani prilozi dopisnika iz Srbije i njenih pograničnih krajeva. Pored toga, značajan dio napisa donošenih u „Novinama”, Pavlović je, kao što je već pomenuto, preuzimao iz strane štampe, kao i iz „Novina srbskih”, zvaničnog državnog glasila, koje su izlazile u Beogradu. Ovi tekstovi, gotovo po pravilu, dopunjavani su komentarima urednika i veoma jasno su odražavali njegova politička opredjeljenja.
Neslaganje većih razmjera sa politikom kneza Mihaila, Pavlović je počeo pokazivati kada je pokrenuto pitanje kneževih savjetnika. Akcijom pristalica kneževa Miloša i Mihaila, organizovana je pobuna naroda u Beogradskom okrugu, protiv najistaknutijih vođa ustavobranitelja, prije svih protiv Tome Vučića Perišića i Avrama Petronijevića, koji su bili optuženi da rade protivno interesima mladog kneza, te da ih je, iz tih razloga, potrebno udaljiti iz kneževe okoline, dozvoliti knezu Milošu povratak u zemlju a prestonicu premjestiti iz Beograda u Kragujevac. Njima su se kasnije priključili pobunjenici iz drugih okruga, koji su postavljali slične zahtjeve. Knez Mihailo je na ove događaje reagovao prilično tromo i neuvjerljivo. Kao odgovor na nastalu situaciju, on je preselio centralnu upravu u Kragujevac i izvršio promjenu ministara, okruživši se odanim ljudima. Brojne i veoma učestale narodne bune otežale su u velikoj mjeri položaj ustavobranitelja, ali su, u isto vrijeme, pokazale i svu nestabilnost knez Mihailove vladavine; to je potvrdilo i otkrivanje Peketine bune, avgusta 1841. godine, čiji je osnovni cilj bio da obezbijedi povratak starog kneza. Sve ovo zaoštrilo je ionako ozbiljne sukobe u Srbiji, kada se u razrješavanje nastale situacije uključila Porta.
Smatrajući da je težnja najbližeg knez Mihailovog okruženja za uklanjanjem savjetnika u najmanju ruku neprimjerena, Pavlović je izrazio svoje negodovanje u momentu kad je pobuna započinjala. Ocjenjujući da su knezu, zbog njegove mladosti, savjeti iskusnih ljudi, vičnih politici, veoma korisni, on je naglašavao da je knez u mogućnosti da se, u slučaju da mu savjetnici zaista nijesu potrebni, veoma brzo oslobodi njihovih usluga.
(NASTAVIĆE SE)