-Piše: dr Vukić Ilinčić
Međunarodno priznanje 1878. godine i period mira omogućili su Crnoj Gori napredak u društveno-ekonomskom životu, što će rezultirati sve snažnijim suprotstavljanjem autokratskoj vladavini knjaza Nikole i odanom mu glavarskom sloju.
Rezultat pozitivnih demokratskih procesa je prvi crnogorski ustav 1905. godine. Crnogorski suveren nije prihvatio ustav samoinicijativno, kako je isticano iz dobre volje – demagoškim manirom imanentnim nedemokratskim sistemima vlasti, već se radi o jednom iznuđenom postupku koji nije proizvod ličnih htjenja i dobre volje, već rezultat istorijskih okolnosti. Ustav će poslužiti kao osnov za dogradnju pravnog sistema, a time i za društveni, ekonomski, politički i kulturni razvitak na osnovama drugačijim nego do tada.
Bez obzira na manjkavosti i konzervativnost Ustava, njegovo usvajanje je veliki događaj i prekretnica u istoriji Crne Gore, iako ona nije postala u pravom smislu riječi parlamentarna i građanska država. Mada je u zemlji ostalo dosta starog, Ustavom su udareni temelji modernoj, evropskoj, građanskoj državi, omogućena politizacija širokih narodnih slojeva, otvorene ustavne, parlamentarne i političke razlike i nadmetanja.
Jovan Đonović, tadašnji poznati crnogorski opozicionar, kaže da je Ustav, iako konzervativan, dobrom primjenom mogao biti bolji – „ali to se nije htjelo ili nije umjelo”, da je po Ustavu predstavnicima naroda i narodu bilo dopušteno ono što je izričito nabrojano, a sve drugo zabranjeno jer se knjaz Nikola teško mogao osloboditi starih navika, te je sukob starih i mladih generacija bio neizbježan.
Ustav su kritikovali i crnogorski studenti u Beogradu. Sumnjali su u knjaževe dobre namjere, pa su u letku pod nazivom „Riječ crnogorske univerzitetske omladine” iznijeli svoj stav i knjazu Nikoli stavili do znanja da je Ustav rezultat okolnosti, te da „darivanje slobode nije baš od slobodne i dobre volje...”
Druga studentska proklamacija, iz aprila 1906. godine, ogorčila je knjaza i tadašnju vladu. Potpisnike su predali sudu, koji će im suditi u oktobru iste godine. Studenti se na sudu nijesu branili, već napadali režim, što im je donijelo velike simpatije. Posebno je bio zapažen Marko Daković. Sud je optužene oslobodio, s obrazloženjem da proklamacija nije bila uvreda i kleveta knjaza i da se zbog kritike ne može kažnjavati, što je propraćeno opštim odobravanjem javnosti, manifestacijama i ovacijama građana Cetinja.
Suđenje u Cetinju izazvalo je veliko interesovanje.„Narodna misao” – prvi opozicioni list u Crnoj Gori koji je kratko vrijeme izlazio u Nikšiću, piše o suđenju studentima, za koje kaže da nikada nijesu ni mislili da vrijeđaju knjaza, već da je u pitanju „osjećaj ljubavi prema svojoj zemlji”, u želji da ona ne zaostaje za ostalim kulturnim zemljama. „Vaspitavajući se u Srbiji zemlji slobodnoj, naša je omladina vidjela kako se oštro kritikuje svaka pogreška i svaki nedostatak u državnoj upravi”.
Izbori za Zakonodavnu skupštinu, održani u septembru 1906. godine, bili su početak političke borbe koju su pratila djela „neodmjerene žestine, terora, zloupotrebe vlasti, zavjera, političkih i sudskih procesa” što je trajalo maltene sve dok je Crne Gora postojala kao nezavisna država, odnosno do 1916. godine.
U Narodnoj skupštini brzo se na udaru našla i prva ustavna vlada (Ministarski savjet, kako je bio zvaničan naziv – prim. V.I.) Lazara Mijuškovića, koja je, ne čekajući da joj se izglasa nepovjerenje, podnijela ostavku u novembru 1906. godine. Mandat za sastav nove vlade knjaz Nikola je povjerio čovjeku kojega će podržati većina poslanika, sudiji Velikog suda i narodnom poslaniku Marku Raduloviću, kasnijem članu Narodne stranke.
Većinu u Skupštini imali su knjaževi oponenti grupisani u tzv. Narodnom klubu – preteči Narodne stranke koja je formirana u februaru 1907. godine, a stranački program joj je štampan u Dubrovniku.
Rad Skupštine prekinuo je sam knjaz Nikola izazvavši krizu vlade koja je podnijela ostavku januara 1907. godine, a mandat za sastav nove biće povjeren Andriji Radoviću, kojeg je knjaz Nikola, za razliku od prethodnika Radulovića, smatrao svojim čovjekom, odanim i poslušnim. Radović je takođe pokušao da uvjeri knjaza kako većina u Skupštini nije neprijatelj njemu i dinastiji Petrović, da u njenom radu nema ništa suprotno idejama knjaževim i njegovih predaka. Ipak, nije ga razuvjerio jer se crnogorski suveren isuviše pribojavao slobodne riječi i ustavnih sloboda koje je sam odobrio. Kako bi se uspostavila protivteža u Skupštini, skupštinska manjina od konzervativnih poslanika organizuje svoj klub, nazvan Pravom narodnom strankom – pravaši, na čelu sa Lazarem Mijuškovićem. Da bi napravio balans, knjaz je predložio dvijema strujama u skupštini koalicionu vladu, što većina (klubaši) nije prihvatila, a vlada Andrije Radovića je podnijela ostavku.(Nastaviće se)