-Piše:dr Radoslav T. Stanišić Filmski i TV reditelj
Priča o starom Barba Žvanu i njegovim volovima na putu od malog istarskog sela do partizana u Gorskom Kotaru ostala je sva u domenu anegdote o teškom životu, kukavičluku neprijatelja, hrabrosti naših boraca i tome slično. Jednostavno, Afrićev filmski rečnik je ostao uzak, još siromašniji nego u „Slavici” i sveden na svega nekoliko konvencionalnih fraza. Još teži poraz doživio je u filmu „Hoja Lero”, pa su ga spontano odbacili i publika i kritika. Osjetivši da je teško vršiti uopštavanja na živim Ijudima, ovog puta otišao je bio u daleku prošlost, u vrijeme legendi. Vjerovao je da će tu biti sasvim slobodan u svojim namjerama, pa je odnose u plemenskoj zajednici predstavio prema vlastitim željama. Nije u pitanju parodija već vrlo ambiciozan spektakl prepun naivnih izmišljotina bez duha i mašte. Situacija je izobličena, mnoge pojedinosti hipertrofirane i nije bilo načina da se sav taj materijal preobrazi u umjetničku formu. I tu se Afrić definitivno razilazi sa filmom. Stoga je on reditelj samo jednog filma i to onog prvog u oslobođenoj zemlji, uz saznanje da je bio poklonik jedne orijentacije pune zanosa ali i nemoći da sve svoje želje preobrazi u žive umjetničke forme. „Slavica” ga je nadživjela.
Danas se na njene mane ne gleda onako strogo kao što se gledalo u trenutku pojave i kada postoji distanca prema onim pojavama koje su opterećivale i druga filmska djela iz te pionirske serije. Ona iznova oživljava svojom unutrašnjom i skrivenom toplinom i naivnom neposrednošću koja izbija iz pojedinih kadrova, pa film živi sa svim svojim vrlinama i manama. Sama tema „Slavice” onako kako je zamišljena u scenariju i kako je režijski sprovedena predstavlja istiniti isječak iz naše oslobodilačke epopeje. Događaji su autentični, ličnosti realne, psihološki motivi opravdani, vjerodostojnost potpuna. No, cijelo to gradivo, tako ubjedljivo samo po sebi – što je dokaz prisne saživljenosti realizatora sa temama filma – nedovoljno je umjetnčki dramatizovano. Sama fabula filma, prije svega, toliko je uprošćena, toliko siromašna u obrtima, oskudna u usponima, jednolinijska, da ne daje dovoljno mogućnosti dobro zamišljenim i postavljenim ličnostima da u punoj mjeri iskažu svoju moralnu snagu i Ijudsku veličinu: njihovi međusobni odnosi, lišeni snažnijeg Ijudskog dramatizma, toliko su uprošćeni i nerazvijeni da nijednog trenutka ne izazivaju življi interes, kako će se dalje razvijati, isprepletati, komplikovati, razriješiti; njihova riječ, riječ suva i opšta, oslobođena ličnog pečata i individualne boje (uzalud Stipe muca!) toliko je nametnuta i apstraktna, da su je glumci vrlo malo mogli iskoristiti kao sredstvo za svoje individualno obilježavanje, kao jedan od izraza svoje osobenosti. Stoga nema potrebe da ga smatramo samo produktom određene sredine i vremena, da ga svrstavamo u istoriografske činjenice i sociološke pojave, jer sadrži kadrove koji se brane od zaborava svojim sopstvenim životom i smislom. Odnos prema „Slavici” u znatnoj mjeri zavisi upravo od načina na koji posmatramo te prve poratne godine i splet svih onih društvenih okolnosti koje su uslovljavale i samo filmsko stvaralaštvo.
Film je postigao odličan prijam kod publike, uprkos brojnim tehničkim nedostacima i naivnosti filmske naracije. Slavicu je gledalo oko dva miliona ljudi u tadašnjoj DF Jugoslaviji.
(Kraj)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.