-Priredio: MR ALEKSANDAR ĆUKOVIĆ
Iako prije svega pjesnik, Desanka Maksimović je bila predani pregalac u brojnim kulturnim poslovima. Njena riječ kazana novinarima ili u razgovoru sa ljubiteljima književnosti imala je, kao i njena pjesma, magičnu i ljekovitu moć, smatra Dragomir Brajković.
,,Novica Đurić (i sam pjesnik) susretao se i razgovarao sa Desankom Maksimović više puta. Pažljivo je i brižljivo zapisivao i slagao razgovore sa njom i mudre opservacije ove velike pjesnikinje na razne teme i različitim povodima. Sada je te bilješke i već objavljivane razgovore sa Desankom Maksimović složio u knjigu jednostavnog ali preciznog i tačnog naslova, naslova koji određuje poziciju naše znamenite pjesnikinje u vremenu i prostoru u životu i literaturi. Odista, ona je bila čovjek koji je volio. Koji voli i to svim srcem. Voljela je svoj narod, svoj jezik, svoje bližnje, voljela je pravdoljubive i istinoljubive, voljela je slobodare i pjesnike. Ljubav je drugo ime za njen život i njeno djelo. Novica Đurić kroz ove razgovore podsjeća na njenu književnu i ljudsku veličinu, ali i na njenu širinu i otvorenost prema svijetu. Voljela je ljude i poštovala one koji su daroviti, radni, odani svom narodu. Nije se ustezala da kaže i kritičnu riječ, ali je sve to kod nje bilo odmjereno, odvagano, svakom po zaslugama”, smatra Brajković.
Kada je u pitanju knjiga Novice Đurića „Božja djeca”, književnik Ratko Deletić kaže: ,,Ovoliko puste nevolje u jednoj duši, u jednoj Pjesmi. Možda će Molitvama, dugim, stoljećima... biti očišćen, ili bar djelimično očišćen ovaj naš Čovjek – Narod. Ne mirišu više bagremovi, ako su ikada i mirisali, cvjetaju naše rane, tako nekako razmišlja Novica Đurić, pjesnik kolektivnog udesa, čovjek i pjesnik i hrišćanska duša koja gorke suze lije...”.
Mitropolit Amfilohije bilježi da Novica Đurić, sabravši na jedno svoje zapise u knjizi ,,Svetlost i senke pod Lovćenom”, svjedoči nam njima da se rodio pod srećnom zvijezdom, da još nije došao smak svijeta. Jer on se sreo sa stidnim ljudima, našao je mirisa u cvijetu, primio u zenicu oka i pretočio u slovo.
,,U rukovetima četiri poglavlja svoje knjige sabornika i sabirnice, predočava nam pisac jezgrovito i oslikava likove najljepših i najstidnijih ljudi od žena rođenih: Svetoga Save, Svetog Vasilija Ostroškog, vladike Danila, Svetog Petra Cetinjskog, vladike Rada i majke mu Ivane. Opisuje njihove podvige i čuda, utkana u vrijeme, narodno pamćenje i život savremenika i potomaka. Tu su i drugi likovi, dajući smisao vremenu u kome su živjeli i u kome živimo i čuvajući zdravu pamet, obraz i dostojanstvo svoga naroda. Treba pročitati glave: `Gotovo zaboravljeni`, `Osveta kao posveta`, `Čovek kao beleg`, da bi se živo i neočekivano sreli sa Balšom prvim, Šćepanom Malim, Todorom Kadićem, junakom Perom Živkovim Stojanovićem, osvetnikom Blagojem Jovovićem, stradalnim Petrom Dedićem i dr. Ovome da dodamo i sledeće ne malo značajno: svi ti likovi, oživljeni i živonosni, svaki na svoj način, potvrđuju i svjedoče, da nad svim zemnima besporedcima i užasima ipak `umna sila toržestvuje`; kao i slovesni, moralni zakoni, gospodareći zakonima prirode i prirodnog poretka stvari i zbivanja. Ljepota ljudskih likova u ovoj knjizi ne bi mogla biti tako lijepa, miomirna i zdrava, da nisu oslikani i opisani kratkim i izvornim narodnim slovom, i rečenicom bez pretjeranih ukrasa i suvišnih `pletenija sloves`. Ova knjiga Novice Đurića se pije `naiskap` kao voda s planinskih izvora, krijepeći vjeru u neuništivost božanske dobrote i ljepote u čovjeku i svijetu”, bilježi mitropolit Amfilohije.
(Nastaviće se)