-Piše:dr Radoslav T. Stanišić Filmski i TV reditelj
Nešto sreće nailazi, ali za kratko, tek na brodiću, gdje ona izrešetana mecima izdiše na rukama voljenog čovjeka. Uspomenu na nju čuvaće partizanski brodić ponoseći se imenom Slavice. U priči između njih dvoje ipak se može naći ponešto nježnosti, sentimentalnosti i neposrednosti koja na kraju djeluje do ganuća i suza. Afrić je tu najsigurniji. Kruti okviri likova ne smetaju mu da priču s vremena na vrijeme vodi sa prilično emocija i folklornih ukrasa. Znao je šta publici godi i tu njegovo pozorišno i estradno iskustvo nije iznevjerilo.
Izvjesne scene, kad se ostave po strani svi ti kruti simboli vremena, plijene svojom naivnošću i predstavljaju ono što je najvrednije u filmu. To je ostalo živo kroz sve decenije djelovanja „Slavice” i zadobilo je značenje vrijednosti. Sve ono što je bila gruba kulisa, izvještačenost i šablon u stilu crno-bijelog, još više je ogoljeno. Ljudi na partizanskoj strani su idealizovani i orkestrirani, neprekidno variraju ista osjećanja, protiv su eksploatacije bogatih, mrze neprijatelja i sanjaju o nečem ljepšem boreći se za slobodu. Njihova individualizacija je samo spoljna i formalna. To se naročito vidi kad obuku uniforme i prišiju na rukave činove. Među okupatorima i njihovim saradnicima karikaturalnost ponekad prelazi i u neukus. Sve je u tim angažovanim kadrovima sasvim racionalno kontrolisano i unaprijed je sputana bilo kakva kreativnost.
Mehanička reprodukcija gotovih pojmova otkriva rediteljsku kombinatoriku pa se pod tim opterećenjem razbija krhka unutrašnja cjelovitost priče. Otud je irelevantno – da li sama tema predstavlja istiniti niz događaja vezanih za našu narodnooslobodilačku borbu i revoluciju. Uzalud je bilo tada dokazivati da su ova uprošćavanja bila duboko opravdana, motivisana i da odgovaraju suštini odnosa kakvi su vladali između bogatih i siromašnih. Afrić je žrtva svojih i tuđih zabluda da se u okviru tipiziranog može izraziti sva autentičnost, veličina i bogatstvo Ijudskih emocija. Prava dramatika je u filmu obično iza tako postavljenih konstrukcija. Možda do svega toga ne bi ni došlo da i sam nije podlegao jednom trenutnom vjerovanju da eksplikacija takvih događaja predstavlja čin umjetničkog djelovanja. Ako je publika bila oduševljena, kritika i filmski radnici nisu ni izdaleka bili tako predani ovom filmu. U jednoj poznatoj raspravi, koja je održana kao Okrugli sto lista „Borba” a povodom prikazivanja „Slavice”, stručnjaci su rekli svoj sud – nije to put kojim želimo da ide jugoslovenski film. Njima je najviše smetalo što se polazi od gotovih pojmova, što fabula služi za ilustrativnost, zašto se vrše tolika dramaturška uprošćavanja, događaji odvijaju jednolinijski i što ličnosti ne dolaze u priliku da iskažu svoj odnos prema situacijama kroz koje prolaze. Zamjerano je na šturom i deklarativnom dijalogu, na pretjeranoj grubosti u satiri, karikaturalnosti, tehničkim slabostima jezika, raznim kompromisima, nepotrebnim efektima, opisima i svemu onom što smeta umjetničkoj ubjedljivosti filma. Izgledalo je da jedino idejna strana filma nije sporna, ali za kritiku to nije bilo dovoljno tako da filmu nisu date željene ocjene. Zaveden popularnošću „Slavice” kod publike Vjekoslav Afrić se nije uopšte obazirao na mišljenje kritike. Ostao je pri svojoj samouvjerenosti i sa studentima beogradske filmske škole, dvije godine kasnije, realizovao je film „Barba Žvane”, u kome je čitav postupak pretvoren u puku improvizaciju.
(Nastaviće se)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.