-priredio: MILADIN VELjKOVIĆ
U hrestomatiji „Prizren – carski grad” nailazimo i na zanimljiv tekst o caru Dušanu Silnom. Autor teksta je Stevan Simić, a tekst je objavljen u „Bosanskoj vili”, u Sarajevu, 1910. Prenosimo dio iz tog Simićevog teksta:
„Tri najznatnija i najljepša datuma u našoj istoriji vezana su za ime Cara Dušana Silnog, slavnog vladaoca, a to su proglas carstva, srpska patrijaršija i znameniti zakonik. Da se ove velike tekovine zadobiju, potrebna je bila velika energija, nenadmašno junaštvo, duboka mudrost i politička zrelost.
Za sve vrijeme svoje burne vladavine, nije car Dušan znao za neuspjehe i poraze. Njegovi savremenici su bilježili samo uspjeh za uspjehom i tekovinu za tekovinom. Jedna je od naših dragocjenih znamenitosti Dušanov lik u Lesnovskom manastiru. Ovaj se manastir nalazi kod grada Kratova u Južnoj Staroj Srbiji, a zadužbina je čuvenog Dušanovog vlastelina, velikog vojvode i savjetnika Olivera. Hram je podignut 1341. godine a potom i živopisan, što se vidi iz pojedinih natpisa.
Dušanova slika se nalazi na lijevom zidu srednjeg hrama. S desne je strane Dušana njegova žena carica Jelena, a s desne je poveći prazan i okrečen prostor, gdje je nekada, kako mi rekoše, bio mladi kralj Uroš. Dušanova slika je u isto vrijeme i najveća slika u unutrašnjosti crkve. Prema ovoj slici, car Dušan je veoma krupan, razvijen i snažan čovjek od svojih trideset i nekoliko godina. On je ovdje predstavljen u prirodnoj veličini i kao takav, on je veći no običan čovjek. Slikar, koji je radio ovaj živopis morao je poznavati lično srpskog cara, tim prije što je sam Oliver bio Dušanov najbolji savjetnik, koji je svakako vodio nadzor, kad se zidao i živopisao ovaj manastir, te se nije moglo izraditi ma šta, po proizvoljnoj zamisli.
Lice mu je puno i sa oštro izrazitim crtama. Na njemu su jabučice dosta razvijene. Vrat je snažan i debeo. Boja kože otvorena, ali je po malo smeđa. Oči su mu krupne, obrve tanke. Kosa je gusta, crna i pokriva mu vrat. Nos pravilan, usta osrednja, čelo obično. Na glavi ima krunu, koja je ukrašena skupocjenim i dragim kamenjem. Brada mu je mala, zaokrugljena i smeđe boje, a brkovi su mu dosta mali i tanki. Na sebi ima dugačku haljinu, koja se pruža čak do zemlje. Ova je haljina od fine i skupocjene materije i sva je izvezena i išarana raznovrsnim ukrasima različite boje. Osnovni je ton ove haljine zatvoreno ljubičaste boje. Jakna se svršava jednim dosta visokim i veoma ukusno išaranim okovratnikom. Od vrata pa sve do donje ivice haljine spušta se dugački i pozlaćeni ukras u vidu uskog epitrahilja, koji je i kao odjeća, lijepo ukrašen. Na polovini je pozlaćen pojas. I donji je dio ove odjeće optočen širokom i zlatnom pantljikom kakvom su opšiveni i ostali krajevi. Osim toga padaju u oči pri dnu ove skupocjene haljine, raznostruki ornamenti raznog oblika od kojih se naročito ističu trouglaste šare plave boje i bijeli kružići razne veličine. Na oba lakta na rukavima su lijepo prišiveni i zlatom izvezeni komadi, koji su došli kao neki ukrasi.
U desnoj ruci drži dvogubi krst, a lijeva mu je premazana, ali se ipak vidi da je u njoj držao jabuku, kuglu, sa krstom, od koje se vidi samo gornji dio. Osim toga dosta je na ovoj slici oštećena lijeva strana, jer je znatan dio zida premazan bijelim krečem, što je svakako učinjeno više namjerno, nego iz nepažnje, kako bi se i ovaj spomenik srpske prošlosti što prije uklonio, jer time hoće naša braća egzarhisti, Bugari, da unište svaki trag i predmet, koji potsjeća na Srpstvo i Srbiju! (...)
Ja sam vidio još dvije slike Dušanove. Jedna u kumanovskom manastiru Matejiću, zadužbini carice Jelene i cara Uroša, a drugu u Ljubotenskoj crkvi sv. Đorđa u Skopskoj Crnoj Gori, koju je podigao car Dušan. (...)
Vrijedi naglasiti da je na svima slikama Dušan naslikan sa svetiteljskim vijencem oko glave, međutim znamo da ovaj vladar nije uvršten u poznati ciklus srpskih svetitelja, a osim toga njegov lik je živopisan, dok je on još bio u životu. Meni se čini da se ova pojava može objasniti jedino time, što je dotični slikar, radeći Dušanovu sliku imao u vidu fakt da su svi srpski vladaoci, njegovi prethodnici, slikani u pojedinim crkvama sa sličnim vijencima. Pri izradi Dušanovog lika imala se u vidu njegova velika zasluga za državu, crkvu i narod. On je bio veoma popularna ličnost, osobito za vrijeme krunisanja, kada je svakako i rađena njegova slika u Lesnovu, jer je ista već bila svršena 1349. godine. Tako isto svetiteljske vijence imaju oko glave carica Jelena, kralj Uroš, zatim Jovan Oliver i njegova žena Mara, koji takođe nijesu svetitelji. Osim toga ja sam vidio u Hilandarskom narteksu sliku Miloša Obilića, koji je sa sličnim vijencem oko glave, a u priprati kučeviške crkve Sv. Spasa (Srpska Crna Gora) uvršten u red svetaca čak i omiljeni narodni junak Marko Kraljević. Ova fakta još većma potvrđuju da je kod naših starijih živopisaca bilo neko doba uobičajeno da svetiteljskim vijencem krunišu sve zaslužene popularne i omiljene narodne vođe i dobrotvore”, zapisao je Stevan Simić. (NASTAVIĆE SE)