Publikacija „Santa Marija – izazov umjetnika” nastala je kao potreba da se predstave autori koji su izlagali u galeriji „Santa Marija” od 1990. do 2000. godine u okviru festivala Grad teatar.
„Santa Marija” je prestižna galerija. Njena ekskluzivnost nije samo u ambijentu, već i u strogoj selekciji i malom broju termina – tri do četiri izložbe, u ljetnjem periodu (jul–avgust). U galeriji su izlagali po pozivu slikari različitih poetika, uglavnom figurativnih, o kojima su istaknuti istoričari i teoretičari umjetnosti, izrekli veoma značajne ocjene. Te stranice tekstova o umjetnicima koji su izlagali smatrali smo da treba objediniti u cjelinu, pa oni čine osnovu u strukturi ove knjige.
U Budvi je u novembru 1972. godine počela sa radom Moderna galerija. Prvu izložbu „Savremeni ekspresionisti” otvorio je mecena i zaljubljenik u likovni svijet Svetozar Vukmanović Tempo. Ubrzo se pokazalo, da je jedna galerija za Budvu, „kraljicu” i metropolu jugoslovenskog turizma – nedovoljna.
Tih godina u Budvi se održao jedinstveni jugoslovenski muziči festival „Dani muzike Budva – Sveti Stefan”. Interesantno je da političke strukture u gradu nijesu uvidjele značaj ovog festivala, koji je poslije jedanaest godina na inicijativu poznatog dirigenta Angela Šureva preseljen u Herceg Novi, gdje je ubrzo zamro. U to vrijeme nastala je ideja da se pronađe i prilagodi namjeni novi, atraktivni prostor gdje bi se održavale izložbe i koncerti. Odgovorni iz Kulturog centra smatrali su da je benediktinska crkva Santa Marija in Punta najbolje rješenje. U aprilu 1973. godine konzervatori Zavoda za zaštitu spomenika kulture Crne Gore sa Cetinja u saradnji s Kulturnim centrom, počeli su konzervaciju enterijera crkve iz 840. godine. Tada je „Pobjeda” objavila vijest „Galerija u crkvi”, koja je izazvala nerazumijevanje i negodovanje članova Opštinskog komiteta SK Budva. Pokazalo se da političari nijesu bili u pravu.
To ljeto Santa Marija in Punta bila je otvorena za umjetnike. Tu su počeli da izlažu značajni likovni stvaraoci i da se održavaju koncerti. U vrijeme zemljotresa 1979. godine, u Santa Mariji in Punta, sve do sanacije 1988. godine, prestala je svaka aktivnost.
Prvog jula 1987. godine koreodramom „Anita Berber” Nade Kokotović, otvoren je prvi festival Grad teatar. Budva je otvorila vrata za umjetnike, ali se poslije dva održana festivala osjetila izvjesna praznina, nedostajao je segment – likovna umjetnost. U proljeće 1990. godine, u Direkciji Grada teatra dogovoreno je da se svakog narednog festivala otvore tri do četiri izložbe značajnih slikara, po pozivu, u izložbenom prostoru „Santa Marija”.
Santa Marija, crkva iz IX vijeka, kamenih zidova, divnih svodova, sa polutamom i dahom prošlosti, pokazala se kao izazov umjetnicima. Izbor slikara koji po pozivu izlažu u okviru Grada teatra (u Santa Mariji ili na drugim mjestima, pa čak i na otvorenom prostoru) podrazumijeva ne samo potvrđeni renome umjetnika, čija su djela priznate vrijednosti naše kulture), već je upućivao i na one koji su imali novi alternativni izraz, ili su tek počinjali. Urednik likovnog programa do 1996. bio je Stanko Papović. Te godinena predlog članova Savjeta Grada teatra izabran je za selektora likovnog programa – Nikola Gvozdenović Gvozdo, istaknuti slikar, osnivač i profesor Akademije likovnih umjetnosti na Cetinju
Svaku izložbu pratili su skromni, ali dragocjeni katalozi, značajni i kao dokumenti. Uvodni tekstovi u njima su relevantne ocjene o opusu umjetnika. Festival ne bi trajao da nije razumijevanja onih koji ga pomažu, a njih je mnogo.
Izložba Pariz – Budvi ili „Pariski zapisi” otvorena je avgusta 1991. godine uz pomoć akademika Milorada Bate Mihailovića. Te zime dogovorili smo se da donese iz Pariza crteže svojih prijatelja umjetnika.
„Zadovoljan sam što sam uspio da privolim trideset velikih umjetnika iz raznih zemalja svijeta koji žive i stvaraju u Parizu, da izlažu u ovom prelijepom prostoru„Santa Marije”, rekao je na otvaranju izložbe akademik Milorad Bata Mihailović.
Bata je donio radove: Pjera Alešinskog (Belgija), Anžera Jorna i Morgensa Andersena (Danska), Karela Apela (Holandija), Martina Brendija i Žana Kristoforna (Engleska), Biro Atile ( Mađarska), Hajme Azorkana (Urugvaj), Jase Tabućija (Japan), Đovanija di Trola (Italija), Antonija Gamara (Čile), Bengt Lindstroma i Žan Majstera (Švedska), Morisa Plesinga, Olivijea Debrea, Žana Bartelevija i drugih. Od naših autora koji žive i stvaraju u Parizu, bila su izložena djela Ljube Popovića, Ljubinke Jovanović, Milorada Bate Mihailovića, Vesne Bajalske i Dada Đurića.
NASTAVIĆE SE
Pariski zapisi
Na otvaranju „Pariskih zapisa” govorio je direktor Muzeja Savremene umetnosti u Beogradu Zoran Gavrić.
„Svi radovi su nastali u Parizu, i to od umjetnika koji su (pretežan broj njih) u njega došli iza rata. U svojoj knjizi „Fantom avangarda”, Roberto Ort postavlja pitanje: gdje je u Evropi poslije rata postajao grad koji bi mogao da održi obećanje onoga što je evropa nudila – široke ulice, stvaralačko vrijeme, prijatelje – gradu kojem bi kakva mala grupa Prijatelja pokrenula novu akciju, stvorila novi umjetički pokret, preispitala nasleđe avangarde na nov način? Ovim pitanjem autor uvodi čitaoca u svoje istraživanje o jednoj struji poslijeratne avangardne umjetnosti, čije je jezgro začeto upravo u Parizu. Umjetnička kritika onog vremena formulisana je novo slikarstvo pod „Ecol de Paris” kojoj su stvaralačke priloge dali umjetnici iz cijelog svijeta.
PIŠE:
STANKO PAPOVIĆ