-PIŠE: Andrija Markuš
Ostajući bez imena na Univerzitetu, zadovoljan sa onim imenom koje je sam izgradio, poslije 20 godina zatočeništva iza ormara Rektorata, nalik na „Petrovu rupu” na Golom otoku (ali, mnogo duže u njoj), bronzani Veljko 2013, zaputio se iz Rektorata da je bliže rodnom mjestu, te je kao spomenik otkriven u Kolašinu. Neko je, dok je pio kafu u Rektoratu, vidio Veljkovu bistu i dobio ideju da se od toga može napraviti neka svečanost, zakuska i poziranje za novine sa visokom sviješću da se prave vrijednosti ne zaboravljaju.
Veljko je svojevremeno govorio kako se osjećao bez Crne Gore, mnogo godina van nje u inostranstvu, govorio je koliko je volio: „Nositi neprekidno u sebi Crnu Goru znači i dar i prokletstvo. Crna Gora je i morska pjena i sniježna prašina, igra kamenih litica i sunovrat potoka, grohot bitaka i pijanstvo ratova. To je zemlja nade i očajanja, jave i snoviđenja... Ona je vječiti prozor slobode, koja neprekidno nosi raskinute lance ropstva, stalno u ranama koje ispira kapljicom rose...”
Iako je u Podgorici otvoren ogroman broj kafića, izgleda da ih još nedostaje da nazdravljamo za toliko uspjeha. Osjetio se nedostatak svečanosti, te se neko sjetio da na Univerzitetu bude svečanost povodom tu otkrivanja spomenbiste Veljka Vlahovića, misleći da je ona Veljkova bista još iza ormara u Rektoratu. A kako to nije bilo, jer je postavljena u Kolašinu, kopirali su negdje u Srbiji Veljkovu bistu od Ota Loga, ili je i tamo bila negdje iza ormara. Jedino je nepoznato: da li je Veljko oporezovan na dodatu vrijednost – da li je plaćen PDV na graničnom prelazu?
Tako, spomenik je otvoren 17.11.2016. uz Zgradu Rektorata Univerziteta Crne Gore u Podgorici, uz objašnjenje prisutnim – ko je Veljko, kao da on nikad nije bio tu imenom i prezimenom – u imenu tog univerziteta, ili kao da je dugo bio na službenom putu dok je došla 20 godina mlađa generacija. Jedna studentkinja je učestvovala u otkrivanju spomen-biste, što odgovara po simbolici Veljku, naviknutom na mlade ljude, ali ne i na ovakvo šetanje po Crnoj Gori, opet do Univerziteta Crne Gore.
I u mladosti, Veljko je išao od univerziteta do univerziteta. Nije od njega okretao glavu, kako su ga sada postavili, leđima prema njemu, okrenutim prema rodnom Trmanju, gdje ga možda čeka sljedeći put da tamo zamijeni svoju spomen-ploču – gdje je „upločen” da jeftinije košta.
Našetao se Veljko po Crnoj Gori pješice kao ono do Generalne skupštine UN, s tim što ovdje, za razliku od Njujorka, niko ne zaustavlja saobraćaj, no zaustavljaju njega. Jer, da bi se znalo ko je Veljko Vlahović, neko bi trebalo da upozna ove što regulišu saobraćaj prema EU.
Sva je prilika da će se i ovo ime Univerziteta brzo promijeniti, jer je i prije skulptora Loga, promijenjen logo Univerziteta, da su, umjesto ranije dvije raširene knjige u njemu, sada dva tradicionalna crnogorska opanka – „oputače”, od kojih je jedan pocijepan, valjda do ulaska u Evropu, koja će nam sve popraviti. Mnogi navode da je pravi motiv izmjene loga Univerziteta da se pređe sa ćirilice na latinicu, po cijeni potpuno ispraznog grafičkog rješenja, gdje su ljepše predstavljane nekad zemljoradničke zadruge.
Nastaviće se