-PRIREDIO:MILADIN VELjKOVIĆ
Napori srpske vlade, od kraja 19. vijeka, da u Hilandar vrati srpske monahe i da manastir stavi pod svoju kontrolu ipak nijesu davali očekivane rezultate. Počeli su da se javljaju sve češći problemi na relaciji Manastir Hilandar – Konzulat u Solunu. Monasi su se žalili na srpskog konzula u Solunu kako im ne šalje novac koji su primali iz Srbije, širi intrige protiv njih, pretjerano vrši kontrolu nad manastirom i sl. Nikako nije bilo moguće obezbijediti stalnost srpskih monaha u manastiru, koji su odlazili i dolazili. Od 1900. do 1909. skoro 10 srpskih izaslanika izmijenjalo se u Hilandaru, a među njima se pominje i Gavrilo Dožić.
Stavrofor sinđel Gavrilo Dožić piše Kraljevskom srpskom generalnom konzulatu u Solunu 19. januara 1910. godine da ga je MID postavio za sekretara Sabora Manastira Hilandara i za upravitelja hilandarske monaške škole. Međutim, pošto je imao namjeru da sprema polaganje profesorskog ispita (za polaganje profesorskog ispita tražilo se od kandidata prethodno dvogodišnja nastavnička praksa u nekoj od srednjih škola), što mu omogućava doktorska disertacija, on moli da mu Ministarstvo prosvjete prizna službu u Hilandaru kao suplentsku službu u nekoj od domaćih srednjih škola. Konzul u Solunu je, sprovodeći ovu molbu, dopisao da smatra da je ne treba uvažiti jer je Gavrilo Dožić monah i kao takav treba da se posveti monaškom činu i životu. MID je odgovorio na Dožićevu molbu da to za sada nije moguće jer on nema srpsko podanstvo.
Konzul u Solunu Živojin Balugdžić obavijestio je 30. januara 1910. godine MID da je dr Gavrilo Dožić, sinđel, upućen u manastir. Sabor hilandarski ga je primio i uveo u dužnost. MID je trebalo da isplati putni i selidbeni račun u iznosu od 181,60 dinara. Prije odlaska u Hilandar Gavrilo Dožić je proveo nekoliko dana u Prištini.
Početkom 1910. prota Stevan Dimitrijević, nekadašnji profesor Gavrila Dožića u Prizrenskoj bogosloviji, poslao je izvještaj iz Generalnog konzulata Kraljevine Srbije u Solunu, u kome piše mnogo o sukobima između Srba i Bugara i kaže da Hilandar uopšte nema evidenciju o svom bratstvu. Dimitrijević je načinio sam jedan spisak prema kome je u Hilandaru bilo 98 monaha i 22 iskušenika, od čega iz Kraljevine Srbije 15 monaha i 12 iskušenika, iz Crne Gore tri monaha i dva iskušenika itd. Ukupno je Srba bilo 25 monaha i 18 iskušenika. Prota Dimitrijević je bio razočaran prilikama u Hilandaru slično kao i konzul Živojin Balugdžić, koji je 19. januara 1910. godine pisao ministru inostranih djela dr Milovanu Milovanoviću o intrigama, nečistoći, neodlaženju monaha na službu, nebrizi o samom manastiru, lošem gazdovanju i sl.
Vraćajući se iz Rusije poslije vjenčanja svoje kćeri Jelene i velikog kneza Jovana Konstatinovića, a putujući na Svetu Goru, kralj Petar I Karađorđević se zadržao u Carigradu nekoliko dana kao gost turskog sultana Mehmeda V. U to vrijeme je jeromonah Varnava Rosić već bio izabran za vikarnog episkopa veleško-debarskog (18. marta 1910) i služio je kao prevodilac prilikom kraljeve posjete Carigradskoj patrijaršiji. Kralj Petar je na Svetu Goru stigao 28. marta 1910. godine i tamo zatekao Gavrila Dožića kao glavnog sekretara Hilandara, pa ga je Svetogorski sabor odredio za kraljevog pratioca i tumača.
Generalni konzul u Solunu Živojin Balugdžić piše iz Soluna 27. aprila 1910. godine Ministarstvu inostranih djela o postavljenju sinđela Gavrila Dožića na mjesto sekretara Sabora Manastira Hilandara, da je on primio „bez volje ovu dužnost smatrajući da je ona za njegovu spremu mala, a za budućnost da bi trebalo da bude na kom vidnijem mjestu. Zbog toga ni stvari svoje nije odnio u Hilandar, a od kako je g. Varnava Rosić izabran za episkopa, g. Dožić je još nezadovoljniji postao i počeo se starati da na svaki način dobije dosadanje mjesto Preosvećenog Varnave u Carigradu. I inače plahe naravi, koju rukovodi bezgranična ambicija, nestalan karakter i prilična doza spletkarenja u ličnim odnosima, g. Gavrilo je sa svim i svakim u Hilandaru zakrasnio, danas s jednim, sjutra s drugim, čas u društvu sa nekima od izaslanika protiv Vasilija, čas s ovim protiv izaslanika, a sa svima protiv epitropije, koju je htio da smijeni i iz mlitavih i neenergičnih ruku sadašnjih epitropa preda vlast življim, ali za manastir i naše interese, opasnijim rukama. Mjesto da se odmah pristupi uvođenju opštežića, te izborom igumana i ostalih časnika uprave stalno popravi vođenje poslova manastirskih, on je po momentalnom raspoloženju htio da jedan nedostatak zamjenjuje lošijim. Rezultat tih smutnji i trzavica bio je telegram, koji je Konsulat primio iz Hilandara 13. ov. mca, a koji glasi: „Prvom lađom dođite u Hilandar za izbor epitropije nove. Veliki je nered u Hilandaru zbog Gavre sekretara, koji svaki dan svađe pravi i prijeti Epitropiji. Više se ovako i dalje ne može snositi. Rđave će posledice donijeti njegovo izazivanje”. (…)
(NASTAVIĆE SE)