-Piše: Budo Simonović
Jednog jutra, mislim da je to bilo nekako krajem juna 92, primijetili smo neki veliki pokret muslimanske vojske i shvatili da se priprema ofanziva na naše selo – da nas opkoljavaju – sjeća se dalje Milivoje Čarapić iz Bučja kod Goražda. Pravi i potpuni odgovor smo, međutim, dobili tek negdje popodne.
Prvo smo primijetili jednog čovjeka kako se kreće sam k nama. Dođe do jednog obližnjeg brežuljka, možda na jedno sto metara od nas, i odande zove po imenu moga oca:
– O Urošu, o Urošu!
Otac mu se javi:
– Evo ovdje Smajo Obuća.
Poznasmo ga i prije nego što kaza ime. Naš prvi, dobri komšija, kuća mu ni dvjesta metara ispod naše; mlađi čovjek, možda kojih četrdesetak godina, držali se vazda i ispomagali komšijski i kako valja.
– Urošu – veli zabrinuto Smajo kad ga otac prizna da priđe slobodno – poslali su me iz komande, komandant Amir Reko, zvani Makedonac, zove te da dođeš kod njega sa još dva čovjeka na razgovor i garantuje ti punu sigurnost...
Otac mu povjerova i bez dvoumice krenu, a s njim i Veso Vasović i Jovan Čarapić. Tamo im je taj komandant Reko kazao šta je i kako je, da smo opkoljeni, da je sila oko nas i ukoliko se predamo i vratimo oružje, možemo da ostanemo kod svojih kuća, ali nam on kao komandant ne može garantovati sigurnost, jer i kod njih ima mnogo onih naoružanih koji ne zarezuju ni cara ni ćesara, i nad kojima on nema kontrole, a druga mogućnost je da nas sprovedu na srpsku teritoriju, prema Čajniču ili tamo gdje mi kažemo, i u toj sitaciji on nam glavom i čašću garantuje punu sigurnost.
Kad nam Uroš, Veso i Jovan kazaše šta im je Reko obećao, svi smo se odmah složili da je najbolje da ga poslušamo i da tražimo da nas proprate do Čajniča, jer je svima bilo bjelodano jasno da sve drugo znači pogibiju, da protiv tolike sile ne možemo i da bi svaki otpor značio samoubistvo.
Istog dana po podne pokupili smo to oružja što smo imali i kako je dogovoreno ponijeli i predali kod kuće Almase Delić u Krš. Onda smo se vratili i okupili u jednoj kući, da noć provedemo zajedno, a Reko poslao dvojicu naših komšija muslimana, već pominjanog Smaja Obuću i Avda Arnautovića da budu do jutra sa nama kao garancija da nas niko neće dirati i zlostavljati. Bili su i naoružani...
Sjutradan oko deset časova svi smo se iskupili kod seoske škole. Tu sam prvi put vidio i sreo Amira Reka. Momčina, kao od brda odvaljen, već svojom pojavom uliva neko neobjašnjivo povjerenje. On nam se prvo predstavi ko je i otkud je, da je bivši aktivni kapetan Jugoslovenske narodne armije, a da sada komanduje 43. goraždanskom brigadom Vojske Bosne i Hercegovine. Onda nam ispriča da su mu prije tri dana u rodnom selu Gudelj Srbi iz Foče ubili i spalili majku, djeda i još pet najbližih rođaka. Kad sam to čuo i još vidio toliku silu vojske oko nas, i ja, a vjerujem i svi ostali, pomislili smo da je sve gotovo, da je kraj blizu – da će nas sigurno sve pobiti i da je samo pitanje kad, gdje i kako. Svima nam se sledila krv u žilama i zanijemili smo od straha, a on, kao da je zapazio kakve su nas crne slutnje skolile, poče nas hrabriti i kaže da niko od nas nije kriv za njegovu tragediju i da nam on garantuje da ćemo svi biti bezbjedno sprovedeni i ispraćeni do Čajniča, da dok je on živ i dok se pita, nikome neće faliti ni dlaka sa glave.
Sjutra: TREBA IH SVE POBITI I SPALITI
Antrfile: Ostade otključana kuća
Kad smo kretali iz kuće, majka zaključa vrata, a otac se povrati i širom ih otvori. Neka – veli – da se ne muče da provaljuju i misle da unutra ima neko bogatstvo. Svemu što je cijelog života kućio i stvarao za tren okrenu leđa i sve ostavi na milost i nemilost nemilosnicima, svo bogatstvo, cio život, stade u torbu nekakvih prnja i malo hrane, koliko da ima za put... Tek mnogo kasnije sam razumio kako je u tim trenucima bilo mojim roditeljima i svima poput njih...