-PRIREDIO:MILADIN VELjKOVIĆ
Magla se sabira u sive, tamne oblake i poče da rominja kiša. U podnožju se puk zaustavi na obali Morače. Dat je duži zastanak. Vojnici sjede pokraj puta čekajući da prođe Drinska divizija, koja je prenoćila oko Bratonožića. Na čelu divizije jaše komandant pukovnik Nikola Stevanović, raniji moj pukovar, ozbiljan, ćutljiv, mudar, klimnu glavom kad sam ga pozdravio rukom. Iza njega je načelnik štaba potpukovnik Panta Jurišić (Pantelija, kasnije armijski general JV), ljubazan gospodin, širokog šumadijskog srca, pa se i on rukova sa mnom kao sa starim znancem. Na začelju divizije vozi poljska baterija i na topovskoj cijevi sjedi mlada djevojka.
Kiša poče da lije i vojnici se skloniše pod udubljene stijene, a mnogi stoje na putu ogrnuti šatorima. Kad kiša uminu, oficiri i vojnici odoše na most preko Morače i posmatraju mutnu rijeku koja velikim talasima preplavljuje kamenje sa ogromnom snagom.
Puk krenu. Poslije dva sata, opet pljusak. Kolona se približava nekim hanovima ispred kojih stoje dva oficira u havelocima – komandant Treće armije, general Šturm i njegov načelnik štaba Ž. Milovanović (Milan Ž. Milovanović), mršav, „fantom rata”. Vojnici šljapkaju po barama na putu i više i ne biraju suvlja mjesta. Klisura bruji od huke silne Morače. Sad se ide po grupama. Treći puk se zaustavi u selu Zlatica, sa kućama čiji su krovovi od škriljaca. Neki vojnici uđoše u kuće, a neki podigoše šatore uz kuće i ograde. Našlo se i sijena za konje, a pukovnik naredi da se vojnicima izda trećina obroka. Deseti dan marša, a hrane je ponijeto samo za osam dana. A do mora ima još mnogo. Naređeno je da se hrana štedi. „Gladnim vojnicima, kao i sirotinji, uvijek se naređuje štednja”, reče Ivić. (...)
(2.decembar 1915. godine) Dvanaesti dan marša, Treći puk krenu iz Zlatice i oko podne stiže pred Podgoricu. Ordonans iz puka prolazi duž kolone i saopštava zapovijest pukovnika da se kroz varoš prođe „čvrstim korakom!” Kolona zasta da se uredi. Vojnici po navici čiste obuću, pritežu opasače oko praznih stomaka i ispravljaju se. Ču se komanda „naprijed” i sa čela odjekuju zvuci marša „Na Drinu”, koji odjekuju od varoških zgrada. Srpska bježanija se iskuplja po ulicama, gleda svoju vojsku, neki plaču.
Iznad krovova prohuja austrijski aeroplan i negdje odjeknuše bombe. Iz kolone niko i ne podiže pogled. U varoši tek tada zvona počeše oglašavati opasnost. Jedan top na ivici varoši otvori vatru, ali se rascvjetavanje šrapnela vidjelo daleko iza aeroplana, koji napravi krug i udalji se.
„Kada je nad Podgoricom letio prvi aeroplan, svi Crnogorci izvadili revolvere i pucali na njega. Ali kad jedna bomba pobi desetak ljudi i mnoge rani, Crnogorci od tada na prvi znak zvona trče u podrume, u kojima je skočila cijena”, priča poručnik Dukić.
U Podgorici je milioner našao sobu za velike novce, jer je navala od bježanije bila strašna. Svijet je spavao po ulicama, košarama, uz plotove, pod šatorima. Ovdje nema jake zime ni snijega zbog blizine mora. Milioner i Nešić iziđoše da potraže i kupe hljeba, šećera, čaja i kafe. U glavnoj ulici ugledaše Mašinku, koja im priđe.
„Mi smo odstupali opet sa našim starim komordžijama. Dobri ljudi, primili su sa sobom i jednog ranjenog i iznemoglog poručnika Nikolića, koji bi bez nas ostao i umro na putu. Ali oca nijesmo našle i lutam ovuda po cio dan i raspitujem se.” Iz apoteke je izlazio podebeli gospodin u pohabanom odijelu, kakvi sad izgledaju svi Beograđani, i kad ugleda Mašinku, priđe, pruži joj ruku i reče: „Primite moje saučešće za dobrim ocem, koga su Arnauti ubili. Vidio sam ga mrtvog na putu”.
Mašinka primi ruku, u prvi mah ne shvatajući o čemu on govori. Zatim osjeti da se sve vrti oko nje. Onda se odjednom stade ludački smijati i odjuri među svijet koji se bješe zgomilao na ulici.
Od Podgorice dobar automobilski put vodi za Plavnicu, pristanište na Skadarskom jezeru. Drugi put vodi za Tuzi. Dotle je dosta dobro, ali poslije prelazi preko Kastrate Hoti, gdje je bila pogibija srpskih malih tovarnih konja. Prvim putem su upućeni bolesni i ranjeni i viši štabovi, koji su se potom prevozili lađicom do Skadra. Drugim putem upućene su trupe.
Treći puk krenuo je od Podgorice ka Čatkišu, gdje je prešao preko mosta na uskom zalivu, ogranku Skadarskog jezera. Odatle se put penje na kameniti plato Hoti, koji ne prelazi visinu nad jezerom više od 100-150 metara, ali je taj prostor od desetak kilometara za Srpsku vojsku bio najteži dio puta u cijelom odstupanju.
(KRAJ)