- PREVEO I PRIREDIO: VOJIN PERUNIČIĆ
Petar je lično, pokazujući veliku nervozu, ubacivao ljude u vatru potpuno nepripremljene za ova dejstva (nijesu uspjeli da probiju nijednu rupu kroz zidine grada, a jurišnici nijesu imali čak ni ljestve za penjanje). Preobraženske „zabave” su, naravno, Petru nešto i pomogle, ali ga nijesu mogle svemu naučiti. Stvarni rat je stavio na probu carevo znanje i nije bilo baš pozitivno ocijenjeno.
U redovima Petrove vojske bilo je i izdajnika. Holandski mornar Jakov Jensen, koji je primio pravoslavlje, prebjegao je kod neprijatelja i obavijestio Turke o slabim tačkama u ruskoj vojsci. Uz to, izdajnik je kazao Turcima da u podne, kad je najveća vrućina, Rusi odmaraju i mirno spavaju. Gubici od neočekivanog napada neprijatelja su bili veliki. U toku duge opsade grada Rusi su uspjeli da zauzmu samo dvije kule za osmatranje, odakle je tvrđava bila štićena i otuda se neslavno vratili kući.
Zapravo, baš tu i u momentu neuspjeha, po mišljenju većine, tada se čulo za Petra Velikog. Zbunjenost je bila ogromna, skandal je bio veliki i sraman. Petar nije izgubio manje vojnika od Vasilija Golicina za vrijeme ratnog pohoda na Krim. (Zapravo, baš zbog toga je Petar i formalno prognao Golicina.) Porazi kneza i mladog cara su donekle i po nečemu slični, a reagovanje na njih je apsolutno bilo različito. Teško preživljavajući svoj neuspjeh, Golicin je pao u depresiju. Petar je pokazao začuđujuću sposobnost da „otrpi udarac” , brzo je učio lekcije iz poraza, ne uzimajući u obzir ogromnu energiju, koja je bila usmjerena na ostvarenje cilja.
Petar je jako želio revanš. Istog momenta nakon povratka sa fronta, on traži nove strane specijaliste, šalje u Austriju i Prusku po inženjere i minere i specijaliste za prokope i podzemne radove. Naređuje da hitno iz Arhangelska i sa zapada dovedu majstore za brodove, tako da je već na proljeće naredne godine (a on se tek u novembru vratio iz pohoda na Azov) imao ratnu flotu, koja će presjeći sve prilaze Azovu s mora.
Rokovi su bili prekratki za to vrijeme. Ali, ipak, zadatak je izvršen i već prvih dana aprila u Voronježu spuštaju dva nova broda, 23 galije i 4 brandera (brodovi za potapanje i paljenje drugih brodova). Osim te ratne flote, napravili su još 1300 brodića – velikih čamaca za transport vojnika. 23. aprila 1696. godine u Voronjež su stigle vojne jedinice, a 3. maja armija je ponovo krenula na Azov. Galijom „Principium”, koju je svojom rukom napravio, u svojstvu kapetana pod skromnim imenom Petra Aleksejeviča, plivao je i komandovao car. (Baš kad se najviše žurilo u izgradnji brodova, 29. januara 1696. godine je tiho i neprimjetno umro njegov brat Ivan, i Petar je, ne samo faktički, nego i pravno postao jedini i neograničen u vladanju car Rusije.
Drugi ratni pohod je bio uspješan i Rusi su u potpunosti opravdali izreku: za jednog ubijenog nude dvojicu živih. Prvo su kozaci izvršili uspješan napad na turske brodove, koji su bili raspoređeni pored Azova. Privukavši se čamcima neopaženo i iznenada, oni su zapalili jedan brod i 9 malih lađa, Turci su sami potopili jedan svoj brod, a jedan brod su zarobili. Ostale turske lađe su se povukle. Njihova mjesta je odmah zauzela ruska ratna flota i tako zatvorili sve pristupe Azovu s mora. Turska ratna flota, stigavši kao pojačanje na mjesto događaja, zauzela je položaj u susjedstvu, ali nije smjela da ih napadne. Ništa gore se nijesu snašli u akcijama ni na kopnu. Tatarsku konjicu – turske saveznike, koja je pokušavala da ih opsadira, vješto je zaustavljala ruska konjica, a artiljerijska paljba, kojom je neposredno rukovodio Petar, bila je tako efikasna da je brzo „ućutkala” sva vatrena gnijezda neprijatelja i izazvala velike požare unutar grada. Da uspjeh bude veći pomogli su i 12 austrijskih oficira –artiljeraca i minera. Juriš je bio određen za 22. jul, ali su Turci kapitulirali već 19. jula.
Po svoj prilici glavni Petrov uslov za časnu predaju turskog garnizona bio je da mu izruče izdajnika Jakova Jansena, koji je u tom momentu već treći put uspio da promijeni vjeru i postane musliman. Car je smatrao da je Jansen kudikamo važniji trofej od 92 turska topa i sav ostali vojni arsenal. Car je uvijek bio oštrouman i dovitljiv. U toku svečanog ulaska pobjednika u Moskvu, Holanđanina su pokazivali masi sa ogromnom, do karikaturnih razmjera, turskom čalmom.
To je urađeno, ne samo da bi kaznili Jensena, već da bude nauk i drugim potencijalnim izdajnicima. Odmah poslije prvog poraza u ratu za Azov, u narodu su se čule priče da ruskim jedinicama ne mogu da komanduju strani oficiri i da među njima ima dosta izdajnika. Surovo kažnjavanje Jensena, sa Petrove tačke gledišta, trebalo je da smiri svoje i upozori strane specijaliste. Birajući prijatelje i kažnjavajući neprijatelje, Petar nije obraćao pažnju ni na porijeklo, ni na nacionalnost.
Ovaj trijumf i nije toliko veliki po vojnom shvatanju (mada je Petrova vojska osvojila jedno jako utvrđenje), ali se pokazao krajnje bitnim na psihološkom planu. Kao prvo, tada ni Rusi nijesu bili naviknuti da se raduju vojnim uspjesima. Poslije mnogo poraza na jugu, na kraju su uspjeli da potuku do nogu Turke, koji su do tada bili nepobjedivi za njih.
Kao drugo, taj uspjeh, dokazavši ispravnost Petrove politike, učvrstio je pozicije mladog cara unutar zemlje.
Kao treće, osvajanje Azova je dosta glasno odjeknulo na Zapadu. Odjeci su bili različiti. U većini slučajeva su se radovali tome, jer je to pokazalo da Turska slabi i da se stvara novi evropski front u borbi protiv muslimana. A sa druge strane, na primjer, u Poljskoj su opet počeli da pričaju o jačanju Rusije.
U svakom slučaju, Petar je mogao da krene u Evropu, pošto je učvrstio svoje pozicije u kući i stekao određenu slavu i popularnost u inostranstvu. Zamisao Franca Leforta (ako je ona zaista i postojala) sa uspjehom se u potpunosti ostvarila.
(Nastaviće se)