-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Kako bi zajednički interesi bili što bolje zaštićeni, neophodno je bilo stvoriti ne klasični odbrambeni savez (srpsko-bugarsko-grčko-turski), već jednu konfederaciju balkanskih država. Započevši priču o balkanskoj konfederaciji, kralj Milan je s ushićenjem predstavio rješenje čitavog istočnog pitanja na način krajnje revolucionaran, koji je, naravno, bio veoma daleko od ostvarljivog. Prema njegovim navodima, Kalnoki mu je u sasvim otvorenom razgovoru izložio osnovnu političku ideju konfederacije. Sve prozapadno orijentisane države Balkana: Srbija, Grčka, Bugarska i, konačno, Otomanska carevina, stupile bi u državno-političku zajednicu na čijem čelu bi se nalazio sam sultan. Kako bi jedna takva tvorevina funkcionisala, a male balkanske države bile čvrsto vezane za savez, Turska bi svakoj od pomenutih zemalja ustupila neki dio svoje evropske teritorije. Time bi njihovi nacionalni apetiti – glavni uzročnik razdora na Balkanu, bili zadovoljeni, a političko jedinstvo utvrđeno. Prema riječima srpskog kralja, za jednu takvu kombinaciju snažno se zalagala Velika Britanija, koja je na sebe preuzela zadatak da privoli sultana (novcem i prijetnjom, ako je potrebno) na pristanak. Austrija nije direktno bila uključena u akciju, ali, bar po načinu na koji je srpski kralj stvari predstavljao, nije joj bila ni protivna.
Kralj Milan nije krio da bi se odbrambeni zadatak saveza sastojao u sprečavanju ruskih osvajačkih pretenzija na Balkanu. Potpuna zaokupljenost srpskog monarha načinima za neutralisanje ruskih pritisaka svakako je doprinijela da mu se jedan ovako fantastičan plan učini ostvarljivim. Pri tome je bio spreman da previdi neke nepremostive prepreke njegovom ostvarenju. Nema sumnje da je plan balkanske konfederacije, na osnovu podjele evropskih oblasti Otomanske carevine između Srbije, Grčke i Bugarske, bio potpuno neostvarljiv. Engleski predstavnik u Sofiji, govoreći Načoviču početkom 1887. o kraljevim planovima balkanske konfederacije, istakako je da bi na ostvarenje jednog takvog plana sultan pristao tek poslije ratnog poraza. Takođe, teško je pretpostaviti da bi i zvanični Beč pristao na to da se u njegovoj neposrednoj blizini oformi jedan snažan politički blok. Spremnost za uvlačenje balkanskih država u sferu austrijskog uticaja ulazila je u osnove Kalnokijeve politike, ali je pretjeranom zbližavanju naroda Balkana Beč bio protivan jednako kao i Petrograd.
Tvrdnje o spremnosti Kalnokija da se upusti u tako slobodne kombinacije mogle bi se objasniti jedino vrlo zategnutom političkom situacijom na Balkanu. Samo u slučaju da je razgovor s Kalnokijem kralj Milan vodio pod pretpostavkom skorog vojnog sudara s Rusijom mogu se u obzir uzeti razmatranja korjenitih promjena na Balkanu kakve je on predočavao Novakoviću. Način na koji je Kalnoki o istom pitanju govorio nešto docnije ide, međutim, u prilog tvrdnjama da je austrijski ministar spoljnih poslova svojim načelnim pristankom jednostavno smirivao veoma razdraženog srpskog monarha.
Pri objašnjenju moguće spremnosti Beča da krajem 1886. pregovara o prekrajanju političke karte Balkana treba imati u vidu još nešto. Srpski kralj, osim s Kalnokijem, imao je veza i s drugim političkim krugovima Dvojne monarhije. U austrijskoj prestonici postojala je nezvanična, ali veoma uticajna politička struja, koja je trenutnu situaciju na Balkanu posmatrala drugačijim okom no oprezni ministar spoljnih poslova. Riječ je o grupi ličnosti okupljenih oko austrijskog prestolonaslednika nadvojvode Rudolfa, koja se zalagala za dinamičniji, ali mnogo riskantniji pristup rješenju istočnog pitanja. Prema njihovim shvatanjima, oružani obračun s Petrogradom, koji će svakako uslijediti, ne treba izbjegavati, ali je prethodno potrebno ujediniti narode Balkana u snažan, Rusiji protivan tabor.
Teško je ne primijetiti velike sličnosti između ideje zbližavanja naroda Balkana, za koju se zalagala ova politička struja i misli koje je kralj Milan s ushićenjem iznio pred Novakovića. Lični prijatelj srpskog monarha i naslednik habzburškog trona još krajem 1885. godine spominjao je plan prema kojem bi Bugarska Srbiji ustupila vidinski okrug, Rumunija bi dobila Besarabiju, a Grčka neke oblasti otomanske imperije. Osnovni cilj bilo je udruživanje svih tih država pod političkim vođstvom Beča, a protiv Petrograda. Teritorijalni ustupci i zamjena oblasti pojedinih država, koje je 1886. spominjao kralj Milan, sasvim su odgovarali Rudolfovom planu s kraja 1885. godine.
U jesen 1886. kralj Milan zanosio se raznovrsnim političkim kombinacijama. O tome svjedoči i ideja o uspotavljanju personalne unije između Srbije i Bugarske, koju je razvijao tih mjeseci. Nije isključeno da je već prilikom septembarskih pregovora Todorovića i Načoviča u Sofiji bilo riječi o ustoličenju Milana Obrenovića na bugarski presto.
(NASTAVIĆE SE)